“I neka bude ljubazan!”

Piše: Kamber Kamberi


Ponovo sam bio svjedok savršene smjene noći i dana. Smjena noći i dana budi u čovjeku optimizam – koliko god da je mračno, osvanut će. Dok sam u žurbi hodao prema džamiji, na jutarnju molitvu, nebo iznad mene je bilo savršeno mirno, sa razbacanim tamnim oblacima, spremno da bude osvijetljeno nakon duge zimske noći. Vraćam se kući, kući kojoj se mnogi muslimani danas, na različitim krajevima svijeta, ne mogu vratiti – a ako se vrate, nađu ruševine i nemir. Jutarnja tišina, potpuni mir i samoća u prirodi doista otvaraju um. Dok svježi decembarski zrak miluje nježnošću koja mu nije svojstvena u ovom periodu godine, posmatram, sada već djelimično otopljeni, bijeli ogrtač. Nebo je već obasjano slabim suncem. Oblaci više nisu tamni, već su poprimili predivnu narandžastu boju i svjedoče ljepotu svoga Stvoritelja. Prelijepu jutarnju tišinu prekida jedino otapanje snijega, u jednakim intervalima, kao da odbrojava prolaznost ovoga svijeta, prolaznost svakog straha, nevolje i brige. Ogoljena drveća sada svjedoče prolaznost, a u proljeće – rađanje. Staro mezarje – iskrivljeni nišani svjedoče da, ma koliko bili na Zemlji, ispod nje ćemo biti duže. U toj savršenoj tišini i komunikaciji sa prirodom koja, kao da svakim svojim atomom poručuje – ne tuguj, sve je promjenljivo. Nebo kao da kaže: „bila je tama – sad je svjetlo“. Biljke poručuju: „sad smo suhe i ogoljene – na proljeće cvjetamo i beharamo“. Snijeg kaže: „sad jesi, poslije nisi“. Vjetar kaže: „slijedi svoju stazu milujući i sklanjajući sve prepreke“. U toj predivnoj komunikaciji, bez ijedne riječi, čovjeku bude žao da uđe u četiri zida kojima se ogradio od ovih savršenih i univerzalnih poruka.

Muslimani su vodeća sila u svijetu. Najsjajniji umovi potiču upravo iz muslimanskih redova. Oni su nosioci nauke, politike i svakog napretka. Među njima nema nepismenih i potlačenih. Žive kao istinska braća potpomagajući se u dobru i braneći slabije od sebe. Svi zadivljeno gledaju u muslimane koji su izvor svakog dobra. Oni su izvor ljubavi i razumijevanja. Tolerancije i poštovanja. Razilaze se u mišljenju – ali njihova srca ostaju spojena…

Svanulo je, prelijepu prirodu sada mogu posmatrati tek onoliko koliko dozvoljava navučena stora na prozoru. Baš je lijepo na trenutak prepustiti se mašti. Ali zašto ne? Zar prije nekoliko sati nije bio mrak – a sada je potpuno svijetlo? Zar ovi tamni oblaci koji su se nadvili nad ummetom ne bi mogli biti rastjerani nježnim vjetrom i obasjani lijepim suncem? No, vratimo se u stvarnost.

Gori Jemen. Gori Sirija. Gori Palestina. Pate Ujguri. Pate muslimani Mijanmara. I još mnoge države i gradovi. Termin „izbjeglica“ skoro da je postao sinonim za muslimana. Riječ „siroče“ kao da je postao sinonim za muslimansko dijete. No, sve navedeno nije prepreka da se muslimani raspravljaju i svoj entuzijazam rasipaju na sporednim stvarima.

Zar da pričamo o Jemenu koji gori, a muslimani Bosne nose hlače ispod članaka? Zar da pričamo o razorenoj Siriji, a koristimo tespih? Nećemo valjda brigu brinuti o muslimanima Kine i Mijanmara, dok naši muslimani, pred našim očima, obrijanih brada hodaju? Imam osjećaj da se muslimani danas raspravljaju oko centimetara. Da li nositi hlače iznad ili ispod članaka? Da li podići ruke u namazu do ušiju ili ispod ušiju? I najvažnije pitanje, da li dotaći uši ili ne? I tako u nedogled. Pitam se: Čemu to vodi?

Kako bi bilo da brigu o onim „novotarima“ koji su pustili hlače ispod članaka i brigu o onim „vehabijama“ koje su ih podigli iznad njih preusmjerimo na naše majke, sestre i kćerke koje, u ljetnim danima, a neke i u zimskim, jedva i stidna mjesta dostojanstveno prekriju? Kako bi bilo da brigu o onim „novotarima“ koji koriste tespih i idu na mevlude i brigu o onim „vehabijama“ koji ne žele tespih i ne idu na mevlude preusmjerimo na našu omladinu kojoj mladost umire u skućenim kladionicama gdje gube mnogo toga?  Od svega što gube najmanje je vrijedan novac, jer gube mladost, oštroumnost – gube život!

Kako bi bilo da tespih bude samo sredstvo koje olakšava brojanje, a zikr da bude suština? Zar mevlud, naprosto, ne može biti poezija i hvalospijev o Poslaniku, s.a.w.s? Kada bi našu energiju usmjerili na onu veliku većinu Bošnjaka koji namaz ne obavljaju, onoliko koliko je mi, koji klanjamo, trošimo kudeći jedni druge, vjerujem da bi stanje bilo dosta drugačije…

„Budite, o Allahovi robovi, braća…“ – poruči nam Miljenik, s.a.w.s., toga dana. Zar smijemo dozvoliti da, pod parolom slijeđenja najplemenitijeg sina ljudskoga roda, budemo umišljeni i druge nipodaštavamo? I jedni i drugi, dok se međusobno prozivaju, pozivaju se na njegovu praksu. Jedni, dok proglašavaju munaficima i novotarima, tvrde da je to praksa onog kojeg slijede. Drugi, pak, dok „popravljaju“ njihov pristup – vrijeđaju, etiketiraju i omalovažavaju. Pitam se, u životopisu Poslanika, s.a.w.s., ima li primjer da je on vrijeđao Ebu Leheba, najljućeg meprijatelja islama? Ili, recimo, da je Ebu Džehlu rekao: „Ti si nevjernik, ti si najgori…“? Ili, pak, da je vrijeđao svog amidžu, Abbasa, r.a., kome je trebalo više od deset godina da primi Islam?

 Isti je slučaj i sa Hamzom, r.a., kojem je također trebalo godina i godina da prigrli islam, baš kao i Omeru, r.a. – da li ih je Poslanik, s.a.w.s., ikada prozivao nevjernicima, munaficima ili slično? S druge strane, Poslanik, s.a.w.s., je tačno znao ko je munafik, a mi ne znamo, no da li je on to pričao po Medini na sav glas? Da li je zabilježeno da je napadao na njihovo dostojanstvo?

Ako je Gospodar Musau, a.s., rekao idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite…, zar nije preče da se vjernik vjerniku blago obrati, makar i da ne nađu nijednu zajedničku tačku, osim šehadeta? Zar Allah ne poručuje da se sa sljedbenicima knjige okupimo oko „zajedničke riječi“, pa šta je nama – kao da namjerno tragamo za onim u čemu se ne slažemo kako bi se raspravljali. Allah sve zna, šta je u ljudskim srcima i šta pokazuju, a opet je Blag i Milostiv, a mi znamo tek malo, a tako smo grubi i osorni jedni prema drugima. Nakon očite Iblisove neposlušnosti i odbijanja da učini sedždu poštovanja Ademu, a.s., Allah dž.š., ga je upitao: Šta te je navelo da ne učiniš sedždu kad sam ti naredio?

Tek nakon što je Iblis odgovorio da je to učinio iz oholosti i umišljenosti Allah ga je prokleo i ponizio. Allah je upitao Iblisa i saslušao njegov odgovor prije nego što ga je osudio iako je njegov prijestup bio očigledan, a mi napadamo, vrijeđamo i ponižavamo druge bez da ih saslušamo iako su njihovi postupci moguće ispravni. Kao da nismo svjesni važnosti džemata. Allah objašnjava propis namaza u strahu: gledaš u neprijatelja, a klanjaš u džematu – mogao je svako za sebe klanjati, no Allah želi da smo u svakoj situaciji čvrsti poput najčvršćeg bedema.

Za kraj, prisjetimo se društva iz pećine; dok su se međusobno raspravljali o onome o čemu znanja nisu imali, već su samo nagađali: Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali – drugim riječima, manite se rasprave, već: pošaljite jednog od vas sa ovim vašim srebrenjacima u grad – odnosno, iskoristite ono što imate i uradite ono što je do vas. …Pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane… – vjernik traži samo najbolje, najplemenitije. Blagost, ljubaznost, poštovanje i tolerancija je ono što među muslimanima danas najmanje ima. Shodno tome savjet kojeg svi trebamo prihvatiti punim srcem i primjeniti ga u svim porama našeg djelovanja glasi: I neka bude ljubazan.