Stari zanati u Bosni kao svjedok zaborava

Priredio: Muharem Salkica


Od odlaska Osmanlija pa sve do današnjih dana sve manje ljudi bavi se starim zanatima. Prije svega, indusrijalizacija, ali i modernizacija, potiskuju zanatstvo te kod ljudi nestaje potreba za korištenjem stvari koje proizvedu zanatlije, a ako i ima potrebe za tim stvarima, onda se koriste, prije svega zbog prihvatljivije cijene, oni predmeti koji su proizvedeni na moderan način. Tako se zanati potiskuju, tiho i polako, rijetki o njima pišu, mladi naraštaji ne uče o njima, a tek nekolicina se podučava zanatstvu. Upravo zbog toga, ali i zbog značaja zanata u našoj tradiciji i zanimljivosti teme, odlučili smo da se ovoj tematici posvetimo u radu koji je pred vama.

Esnafi

Esnaf je naziv koji označava zanatsko udruženje, odnosno skupinu, udruženje ljudi koji rade isti posao ili zanat te se udružuju radi ostvarivanja svojih prava i viših ciljeva. U jedan esnaf organizovali su se ljudi istih ili sličnih obrta.

Zanati u Bosni i Hercegovini postojali su i prije dolaska Osmanlija, ali u znatno manjem broju. Dolaskom Osmanske carevine na ova područja dolaze novi zanati. Prvi esnafi osnovani su početkom XVI stoljeća, a najstariji esnaf je krojački/terzijski.

Najugledniji ljudi jednog esnafa činili su upravu koja se nazivala londža. Esnafom je upravljao ćehaja, koji je ujedno bio i posrednik između esnafa i vlasti. Birali su ga majstori  i kalfe na neodređeno vrijeme te je mogao biti svrgnut ukoliko ne bi valjano vršio svoju dužnost. Poslije ćehaje, najuglednija ličnost u esnafu bio je kalfbaša, a u nekim esnafima je uživao veći ugled od samog ćehaje. Današnjim jezikom, kalfbaša je obavljao posao inspektora u esnafu. Jigit ili jigitbaša je bio organ odbora ili londže, a ovog finkcionera nisu imali svi esnafi. Najbolji majstor u jednom esnafu bio je ustabaša. On je bio stručni organ te bio ispitivač kada šegrt želi da postane kalfa. Svaki ćehaja imao je čauša, današnjim rječnikom, sekretara. Svaki ensaf imao je bajraktara, a većina je imala doadžiju, koji je zbog svog vjerskog obrazovanja činio dove na ceremonijama.

Najbrojniji esnafi bili su: kovački, kazandžijski, zlatarski, tabački, sarački, čizmedžijski, ćurčijski, ćebedžijski, abadžijski, terzijski, halački, nedžarski, mudželitski i dr. U nastavku ćemo navesti neke od mnogobrojnih zanata koji su bili dugo vremena egzistirali na području Sarajeva.

Kovači

Kovači (haddadan) su kovali različite sitnije predmete od željeza, koji su se mogli izrađivati pomoću kovačkog mijeha bez vodenog pogona. Ovo je vjerovatno i najznačajniji zanat, pošto je u većini ostalih zanata korišten alat kojeg su upravo kovači iskovali. Pored ove funkcije, stvari koje su iskovali kovači koristili su se pri pravljenju kuća, za opremu vojnika, pravili su lance koji su imali razne svrhe te rešetke koje su stavljane, između ostalog, i na džamijske prozore. O rasprostranjenosti kovačkog zanata najbolje svjedoče prezimena Kovač, Kovačić i Kovačević, u ovim krajevima, ali su i u različitim krajevima Evrope poznata prezimena upravo ovog značenja. U Francuskoj Ferris, u Italiji Feraro, u Španiji Herera, u Portugalu Fereira, u Njemačkoj Schmit, u Engleskoj Smith, koje je najčešće prezime u Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Danas u Sarajevu jedna ulica nosi naziv Kovači.

Bičakčije

Nožari ili bičakčije se u Sarajevu javljaju poslije 1530. godine. Nož se cijenio po vrsti metala, ali i po izradi korica i kavzi (okov drške). Kod boljih noževa držak se okivao somovinom uvezenom iz Rusije i slonovom kosti, koju su donosile hadžije, a kod slabijih su se u tu svrhu upotrebljavali rog i drvo. Kod nekih noževa kavze su pravljene od koralja te su oni bili naročito skupi. Jedan bičakčija je dao novac da se izgradi most preko Miljacke. Po ovom zanatu danas možemo naići na prezime Bičakčić.

Kazandžije ili kalajdžije

Ovaj obrt je u Bosnu došao zajedno sa Turcima, a oni su ga prethodno preuzeli od Perzijanaca, o čemu svjedoče nazivi, kako suđa, tako i kazandžijskog alata. Kazandžije su postojale samo u Sarajevu te su oni podmirivali cijelu Bosnu, ali su se njihovi proizvodi izvozili i u druge zemlje. Kalajdžija je bilo puno više nego kazandžija. Osim u gradovima, oni su radili i po selima, a njihov zadatak je bio da dugo korišteno posuđe vrate u funkciju.

Bakreno suđe donijele su Osmanlije svojim dolaskom u našu zemlju, a zanimljivo je da je Bosna jedini dio Evrope u kojem se to suđe proizvodilo. U našim gradovima od bakra je pravljeno suđe za jelo, vodu i piće, a estetski zahtjevi za raznovrsnim oblicima i ukrasima uslovili su da taj zanat postane pravi umjetnički.

Rijetki su zanati koji tako dugo traju kao kazandžijski. Želja za lijepim, ručno iskovanim i ukrašenim predmetima živi i danas u ovo naše moderno vrijeme, a to je spasilo kazandžijski zanat od nestanka. Kazandžijska ulica u Sarajevu i danas nosi naziv Kazandžiluk.

Sarači

Sedlari (sarači) spadaju među najvažnije i najbrojnije zanatlije naše prošlosti. Spominju se u historijskim izvorima prvi put 1330. godine. Bilo ih je u svim mjestima u Bosni i Hercegovini, ali sarajevski sarači su bili najpoznatiji i najcjenjeniji. Njihova sedla su se izvozila u mnoge zemlje. Sarači su izrađivali konjsku opremu, razne potrebe za građanina i seljaka, putnika, vojnika, mushafske kese, a od obuće opanke i nanule. Sve do kraja XIX stoljeća u ovom esnafu je bilo uglednih i imućnih ljudi. Ovi obrtnici su često svoje skupštine držali u Morića hanu i dogovarali se o svojim poslovima. Jedna od poznatijih ulica u Sarajevu nosi naziv Sarači.

Abadžije

Abadžije su zanatlije koje su pravile raznu vrstu odjeće od abe (sukna). Krojili su i šili mušku i žensku odjeću za stanovnike sela. Javljaju se tek poslije XVI stoljeća. Abadžija i njihovih dućana bilo je u svim gradovima Bosne i Hercegovine, a 1848. godine u Sarajevu su bile 44 abadžijske radnje organizovane u poseban esnaf. Najveći broj ovih obrtnika radio je bez obzira na narudžbu tako da su uvijek imali gotove robe u zalihama. Materijal su kupovali po Bugarskoj, Solunu i Carigradu. Ovo se odnosi na finije materijale, šajak i abu, a od domaćih je korišteno grubo sukno. Ulica u kojoj su radili i danas se zove Abadžiluk.

Danas u Sarajevu imamo neke stare zanate, ali se njihovi proizvodi koriste većinom kao suveniri. Najrasprostranjeniji je kazandžijski zanat, koji zauzima čitavu kazandžijsku ulicu pa i danas kad se prolazi tom ulicom čuje se jednolično kuckanje kazandžija.


Literatura:

Muminović, Ahmet, Stari zanati, Rabic, Sarajevo, 2008.;

Kreševljaković, Hamdija, Izabrana djela II, prir. Avdo Sućeska i Enes Pelidija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991.