Piše: Kerim Sefer
Riba u oskudnom fontana-bazenu. Živi tako već godinama, a vrijeme je sve više usporava. Nikad nije bilo sigurno kojoj vrsti pripada. Nije bila pastrmka, a još teže som.
Tako je među posjetiteljima restorana, gdje bijaše ta velika fontana, vladala vječita rasprava o njenom porijeklu i vrsti. Doduše, sve bi to utihnulo za zimskih dana jer se, po svojoj prilici, restoranski ambijent premješta u drugi dio imanja nadomak neukrotivih šuma, a fontana ostaje ispražnjena do prvog proljetnog sunca. Riba čije se porijeklo ne zna ili nagađa, seli se u tamnije akvarijume odmah uz prostranu kuhinju odakle se uvijek osjeća miris svježe isprženog mesa. Bila to slučajnost, Božije djelo ili čin iz namjere, godinama je plivala u tim vodama s ciljem da bude servirana nekom putniku namjerniku. Možda kuhari nisu bili naprosto probirljivi pa su uzimali onu koja bi im prva pod ruke doplivala. Možda zaista nisu imali instinkt jer su u svakoj od njih vidjeli samo komad mesa koji će se ispržiti i poslužiti, a tanjir i pribor kasnije oprati. Bila je to sva filozofija kojom su dobro vladali. A u Bosni je se svakako dobro jelo i pilo pa se nikada nije mnogo govorilo o umjetnosti spremanja jela. Jer, jelo ako je ukusno, dobro posoljeno i sočno, onda ima sve što bi čovjeku zatrebalo. Tu se jednostavnosti ne protive jedna drugoj, jer njihov poklonik je jednostavan čovjek, a čar bi bila u tome da nikad ne dosade i pređu u monotoniju vremena.
Riba je ispratila mnogo generacija, što onih u plitkom i tek sazidanom kamenom bazenu za veliku fontanu, što u akvarijumu koji je bio mračan i neobično prostran, a u kojem se barem, u ime te prostranosti moglo kretati. Samo Bog zna kada je tu došla. Je li tu došla iz majčine utrobe ili je mreža promijenila njeno boravište, niko ne zna. A vlasnik restorana, prosijed i nimalo zanimljiv čovjek, nikada nije znao šta se tu dolje dešava; gdje gosti sjede i šta jedu, ko su oni koji hvale njegovo imanje obdareno prirodom i hladnim potocima, a ko oni koji ga imenom kude i zareknu se da se više nikada tu neće vratiti. To su samo riječi koje do njega nikada ne dođu. Bitno i jedino smisaono za njega je bilo vidjeti novac kao laskavo zadovoljstvo. Jer, stanje „imati“ je bilo važnije od onoga „biti“. Biti dobar čovjek i dobar domaćin, nipošto. Ali, imati i samo imati caruje njegovim blagoslovom koji, u njegovom neznanju, može postati srdžba Božija. No, hladne i umrtvljene oči tog starca nisu gledale u fontanu punu riba, niti su je te izborane ruke jele, a kamoli pecale. Vjerovatno jer nije podnosio miris ribe, a morao je. Miris ribe donosio je miris novca. A sve će čovjek žrtvovati da postane pokusna ovca materijalne prokletinje.
I tako već godinama. Ista priča ispričana svakom ko je jednom zašao u taj restoran kojeg vole podijeljena mišljenja. Riba bez svog porijekla živjela je jer je to morala. A niko je nije ni pitao živi li joj se. Poklanjala se svakom novom danu, svakoj slabašnoj zraki sunca koja bi joj dala nadu da bude nekome servirana ili da umre, sama od sebe, da se naopako okrene i time označi svoj kraj. Mizerno je bilo ponekad i imati izbora jer svejedno nijedan ne daje nešto bolje od onog prethodnog. Riba je imala dva izbora, jednako kao i nijedan.
Tada je u Bosni padala majska kiša. Nebo otvori svoje kapije i istrese sav svoj gnjev na ljude i prirodu. Danima nije prestajala, a stanje je bilo loše. Putevi su poplavljeni, a ljudi ostaše bespomoćni, odsječeni od ostatka svijeta, negdje na prividno sigurnim mjestima. Restoran sa velikom fontanom nije ostao pošteđen kišnih bujica. Prvih dana se osoblje brinulo o ugostiteljskom prostoru, dolje u prizemlju. Voda je natapala tepihe, a kako je vrijeme odmicalo, sve je počelo da pliva. Vrijeme se naizgled urotilo protiv samog čovjeka i sve što mu je preostalo bijaše molitva i vjera da će u novi dan ući ogrijan i zadovoljan trenutkom u kojem će se osjećati skrušeno i zahvalno. Ljudi su se povlačili u svoju kožu. Sjeta je postajala sve izraženija, a koliko god da je čovjek mogao biti zatvoren i uskraćen vladavine nad svojim emocijama, dotle je starac hladnih očiju i još hladnijeg pogleda svakodnevno jadikovao. U tome je, nezapaženo, osjetio neki ritual kakvom se samo on poklanja, a nerijetko je sebi mogao priznati kako mu to postaje skrivena svetost. Ionako bi propao, jednog dana. Ništa ga ne bi moglo spasiti. Trčao je za novcem godinama. To je ono čime se jedino mogao pohvaliti. Nije imao koliko i trun duševnog u sebi jer je bivao zatrovan, a nezasitost u sve tamnijim nijansama navlačila je zastor na njegove oči, rezervisan i često zauzet, začuđujuće mudar i promišljen. Starac kakvog se prevariti ne može, reklo bi se. Znao je da svaki put mora vidjeti svoj kraj, ali je to svejedno ostajala teška i tegobna misao kojom se, kako su ga godine gazile, sve češće bavio.
A riba bez svog porijekla, pronašla je svoj put izvan fontane. Nivo vode je za kratko vrijeme toliko porastao da je nadmašio visinu kamenog zida; tek toliko kako bi pastrmka, som ili neka deseta vrsta dugovječne ribe otplivala i pronašla svoj put ka vječnoj (nadati je se) slobodi. Više nije bilo bitno što su stolice u sali za objedovanje počele plutati, a stolovi već porazbijali nekad redovno čišćena stakla. Nije više bitno ko će tu ostati nakon što kiše prestanu, a voda se povuče. Bitan je bio jedan trenutak svjedočanstva za ribu koja je godinama čekala na neodgodivi poziv u obećanu slobodu. Bilo je to ipak sudbinsko određenje. Nešto što se nikako nije moglo promijeniti. Tako je, kako je. Nikako drugačije. Riba je pronašla svoj put do potoka koji je sada postao ogromna rijeka. Teškim i nimalo obećavajućim putem prema slobodi. Od tada se više nije znalo je li uspjela opravdati godine čekanja u kamenoj fontani. A možda, i ako uspije, sudbina za nju sprema još izazovnije puteve…
