Intervju obavila: Mubina Karzić
Mlađak: Es-selamu alejkum, prije svega, zahvaljujemo Vam što ste odlučili promovisati Vaš dokumentarni film „Junak umire jednom“ na Fakultetu islamskih nauka te odgovoriti na nekoliko pitanja za naš web-portal. Možete li nam za početak opisati specifičnosti posla kojim se bavite?
Avdo Huseinović: Alejkumu selam i hvala Vam na pozivu da budem dijelom vašeg sredstva informisanja. Drago mi je što sam večeras ovdje, na Fakultetu islamskih nauka, da prezentujemo jedan mali dio onoga čime smo se bavili iz segmenta dokumentovanja novijih, ali i starijih stranica naše historije. Raditi posao istraživača, raditi posao ‘kopača’ po prošlosti činilo se puno lakše u periodu kada sam počinjao nego kada sam zakoračio duboko u to ‘minsko polje’ velikog, ogromnog, neistraženog područja kad je u pitanju historija, teška i krvava prošlost našeg naroda, naše domovine. Nositi se nije lahko i trebalo bi nam puno vremena da pojedinačno i selektivno označimo sve one teške pojave koje prate jedan ovakav poziv, jednu ovakvu misiju, od teških priča koje bilježimo, stalnih trenutaka kada nas iznova šokiraju neke činjenice, spoznaje na osnovu kojih se upitate da li je čovječanstvo, da li je ljudski um mogao to uraditi, mogao to dozvoliti, do onih neprilika u formi čestih sudskih sporova, nekih neugodnih situacija, jer ovo što radimo najčešće radimo na nekim prilično rizičnim lokacijama, lokacijama gdje su se veliki zločini dešavali, gdje je izvršen genocid, silovanja, a sve to morate zbog autentičnosti priče jer se nerijetko dešavaju različita iskušenja.
Mlađak: Zbog čega ste se odlučili da se bavite snimanjem dokumetnarnih filmova na temu agresije?
Avdo Huseinović: To je najčešće pitanje koje mi se upućuje i pitanje na koje ja nemam neki racionalan odgovor. Mislim da, kada se vratim u prošlost, ima niz nekih išareta, trenutaka, koji ukazuju da sam ja bio pripreman za jednu takvu situaciju. Sve je krenulo čisto iz jednog revolta, inače sam po prirodi buntovan, iz revolta i bunta jer nas je zadesila jedna činjenica da nakon genocida, otpora agresiji, velikih zločina protiv čovječnosti, smo totalno podbacili u formi dokumentovanja. Mislio sam da će to biti puno aktivnije, ozbiljnije, da će jedna čitava plejada ljudi biti angažovana na tom polju. Kada sam shvatio da nema nijednog dokumentarnog filma na tom polju ja sam pokušao, i eto, taj pokušaj je urodio plodom 2008. godine. Nisam planirao ostati dugo u ovoj profesiji, ali me uzela pod svoje i očigledno da nema izlaza iz toga.
Mlađak: Obzirom da imate već nekoliko snimljenih filmova, kako ljudi reaguju na Vaše filmove?
Avdo Huseinović: U tom segmentu čovjeku je teško biti objektivan. Puno se uloži, energije, znanja, neprospavanih noći i onda uvijek postoji jedan autorski strah i jedna unutarnja bitka ‘je li to to; jesam li mogao više, jesam li u nekim segmentima možda pretjerao’. Ovi filmovi su doživjeli veliku gledanost, imaju milionske preglede, milioni ljudi širom svijeta su ih vidjeli, ljudi znaju za njih. Često polazim od stava da možda i nisam previše radio, ali pošto nisam imao konkurencije onda je vjerovatno i zato ovo lakše isplivavalo na površinu. S druge strane, kada ste sami, koliko god da tiho govorili Vaš glas se čuje. Ja sam zaista zadovoljan reakcijom ljudi i trudimo se da svaki novi film bude još korak naprijed, posebno u produkcijskom segmentu jer na tom polju tehnika konstantno napreduje. I prvi filmovi su rađeni sa željom da budu najbolje moguće urađeni, ali smo bili u tehničkom zaostatku i odnosu na posljednjih četiri godine.
Mlađak: Kakvo interesovanje mladih za svoju prošlost možete primijetiti na osnovu komentara i pitanja koja Vam postavljaju tokom promocija?
Avdo Huseinović: Nažalost, i tu smo zakazali. Mi smo dozvolili da nam neko zabrani da u udžbenike uvrstimo izučavanje perioda ‘92-‘95. pa se bavimo nekim alternativnim metodama proučavanja, ali desi se, koliko god da mi mislili da mladi djeluju nezainteresovano, koliko god mislili da oni žive neko novo vrijeme, uvijek se iznova pojavi nešto što nas demantuje. Ja sam jučer imao predavanje u Osnovnoj školi „Mehmed Handžić“. To je bilo predavanje za učenike od sedmog do devetog razreda, jedan školski čas tematikom prilagođen njihovom uzrastu. Kada smo završili predavanje, nastavnik je zatražio od učenika da postave pitanje i onda smo imali jedan ‘problem’. Pretpostavili smo da će biti mali broj pitanja, ali skoro svako dijete se uključilo i postavilo neko pitanje. Onda sam rekao nešto što me prosvijetlilo, udahnilo u mene nekog neobjašnjivog sadržaja, a to je da sam se osjećao kao na nekoj preskonferenciji na kojoj ispred sebe imam ljude koji itekako posjeduju elementarno znanje o onome o čemu sam pričao. Bilo je i pitanja koja mi nikada novinar nije postavio. Jedna djevojčica me pitala: „koji su to sudski procesi u kojima su korišteni Vaši dokumentarni filmovi?“. Jedan dječak je pitao na koji način dođem do arhivskih snimaka. Jednostavno su postavljali pitanja koja ne očekujete od nekog tog uzrasta. Koliko god mislil da to u njima ne stanuje, nema porodice u našem narodu koja nije na neki način žrtva agresije tako da će i mladi među Bošnjacima sačuvati sjećanje na taj period naše historije.
Mlađak: Ovo je na neki način bio i uvod za naše naredno pitanje. Kakav utjecaj imaju Vaši filmovi na omladinu?
Avdo Huseinović: Teško je o tome govoriti analitički. Veliki broj mladih je dolazio na te filmove, dolaze na projekcije, neki pošalju i važan dokument koji nađu tako da ima utjecaja, teško je reći u kojoj mjeri, ali ja sam itekako zadovoljan.
Mlađak: Koja bi bila Vaša poruka omladini, šta trebaju da nauče iz Vašeg angažmana?
Avdo Huseinović: Ključna poruka je da narod koji ne zna svoju historiju treba da se zapita da li je uopšte narod. Danas je vrlo lahko doći do informacija kako drugi narodi baštine kulturu pamćenja na važne događaje iz svoje prošlosti. Mi smo jedini narod koji je bio žrtva genocida u drugoj polovini XX stoljeća na Evropskom tlu. Nije to činjenica za ignorisat. Planiran nam je nestanak, a opstali smo. I zato imamo pravosnažne presude najvećeg suda za ratne zločine u svijetu. Poruka nam je da nemamo pravo na dvije stvari, amneziju i amnestiju. Često čujemo neke nepromišljene izjave u našem narodu: „Mi smo spremni oprostiti, ali nećemo zaboraviti.“ Mi, kao žrtva, nudimo oprost zločincu koji ga ni ne traži od nas. Jedna jako nakaradna teza. Mi ne trebamo oprostiti, niti zaboraviti. Stati ćemo na megdan i amnestiji i amneziji kad je u pitanju tragična genocidna sudbina Bošnjaka. I, naravno, ono gdje Bošnjaci moraju biti jaki, pored vjere i nacije, treći stub opstanka i bitisanja, a to je nauka- put, garantni list, putovanja kroz budućnost i preventivnog djelovanja da nam se više ne ponove krvave dionice iz naše prošlosti.
Slike sa promocije dokumentarnog filma “Junak umire jednom”:
