Prof. dr. Zehra Alispahić za Mlađak: Ramazan je prilika za ličnu i kolektivnu metamorfozu!

Intervju obavio: Mirza Medunjanin

Fotografija: 24h.ba

Mlađak: Pred nama je mjesec ramazan, kakve promjene pojedinac može očekivati i doživjeti u ovom mjesecu?

Prof. Alispahić: Ramazan je velika prilika za pojedinca, ali i za zajednicu, za promjene sa mikro na makro plan, prilika za korekciju stanja, promišljanja, ideja, naših relacija sa drugim ljudima, prilika za ličnu i kolektivnu metamorfozu, preobražaj dovoljan da nas čuva, prati i potiče do narednog ramazana. Ramazan je velika nada koju nam Gospodar šalje svake godine i trebamo nastojati iskoristiti priliku kako bi nam svima bilo bolje. Ramazansko vrijeme je i vrijeme vakufljenja, energije, rada, posla, vrijeme u kojem treba jako puno raditi, jer ramazanska energija je posebna, ne osjećate zamor koji je inače prisutan, dajete svoj maksimum i ono što radite dovodite do perfekcije, izvrsnosti.

Mlađak: Budući da je ramazan prilika za rad na sebi, koju literaturu nam Vi preporučujete za čitanje koja bi nas dodatno izgradila?

Prof. Alispahić: Mnogo je literature i tekstova koji su urađeni parcijalno, i tretiraju samo ramazansku temu, ili integralno kao dio nekih štiva, svaki dan nam daje neki novi naslov. Uvijek se volim vratiti tekstovima Seida Huseina Nasra koji tretiraju pitanje islama, stubova islama, također tekstovi profesora Rešida Hafizovića u njegovoj knjizi Stubovi islama i džihad, tekstovi profesora Enesa Karića i ove tekstove uvijek rado koristim i preporučujem svakom našem studentu, svakom čovjeku koji drži do sebe i do temeljnih postulata islama kako bi ih nosio u sebi. Crtice, eseji i tefsirka promišljanja profesora Karića su nešto što dodatno legne na dušu čovjeku tokom mjeseca ramazana i naravno ima tu i mnogih drugih autora, ali navedeni su na prvom mjestu.

Mlađak: Arapski jezik je temelj islamskih nauka, smatrate li da je naš obrazovni sistem od osnovne škole do fakulteta dovoljno i kvalitetno posvećen ovom jeziku?

Prof. Alispahić: Mislim da bi na ovom planu trebalo uraditi jednu reviziju planova, programa i pristupa nastavi arapskoga jezika. Moramo znati da je bošnjačkom biću emanetno učenje arapskog jezika, arapski jezik se stoljećima koristio kao službeni jezik, govorio se i učio stoljećima, bio je dio odgojno-obrazovnog sistema na ovom podneblju. Međutim, došlo je do rezova koji su rezultat političkog ambijenta velikih režima i arapski je otrgnut ovdašnjem čovjeku, a bilo bi prirodno da uz bosanski jezik bude drugi službeni jezik na ovim prostorima. U novijoj povijesti nismo iskoristili povijesnu šansu arapskog jezika, javnost treba znati da je arapski jezik uz sve druge strane jezike moguće izučavati u odgojno-obrazovnom sistemu kao drugi strani jezik u svim školama. Drugi momenat je rad na prosvjećivanju našeg stanovništva o potrebi učenja arapskog jezika. Volim kazati da je arapski jezik dio našeg identiteta, a koliko smo mi toga svjesni?! Na tome treba raditi, na prosvjećivanju čovjeka kako bi njegovo dijete, uz bosanski kao maternji, engleski koji svi uče, učilo i arapski jezik. Na to imamo pravo, imamo potencijale. Treći momenat je relaksiranje stvari u nastavi arapskog jezika, treba poraditi na novim metodama u nastavi, raditi na novim udžbenicima, odrediti tačno naše ciljeve i prestati razmišljati da je učenje arapskog jezika i dosezanje određenih ciljeva bauk, da je arapski jezik težak jer je arhaičan, a da se svi drugi jezici mogu naučiti. 

Mlađak: Pretpostavljamo da ste upoznati sa praksom naših studenata u toku mjesece ramazana. Da li postoji mogćnost da se praksa ovih mjesec dana pruži i na polju sticanja znanja iz arapskog jezika i koji je Vaš stav o tome?

Prof: Alispahić: Meni je drago što sam vidjela što su studentice Fakulteta islamskih nauka u saradnji sa medžlisom pokrenule kampanju „Jedan ramazanski dan- jedan harf“, to je vrlo simpatična kampanja, gdje će stanovnici grada biti u prilici da se opismene i da u mjesecu ramazanu nauče harfove, da počnu čitati i pisati arapsko pismo. Napisala sam i tekst „Usudi se i počni čitati u mjesecu ramazanu“, jer je upravo mjesec ramazan prilika da čovjek počne razmišljati o učenju arapskog jezika, za jačanje komunikativnih kompetencija ljudi koji znaju malo o arapskom jeziku pa u mjesecu ramazanu mogu iskoristiti vrijeme i raditi na svojim komunikološkim i retoričkim kompetencijama. Plodovi dodatnog rada u nastavi arapskog jezika su sigurno dobri i Vaša ideja može biti nešto sa čime studenti Fakulteta islamskih nauka mogu izaći u javnost, ako ne ovog onda narednog ramazana.

Mlađak: Prethodne generacije su pružile veliki doprinos nauci koristeći arapski jezik kao sredstvo u prevođenju i razumijevanju. Šta očekivati od nadolazećih naraštaja, da li mogu približno ispratiti prethodnike ili ih nadmašiti? 

Prof. Alispahić: Uvijek sam optimista, moglo bi se štošta očekivati, međutim postojeći odgojno-obrazovni sistem, redukcija u nastavi arapskog jezika i osnovnim i u srednjim školama i u medresama i na fakultetu, na neki način osakaćuje, onemogućava današnje generacije da budu na nivou prijašnjih generacija. Postoje pojedinci koji imaju tu energiju i predispozicije, ali bi bilo nužno osigurati im boravak negdje u arapskom svijetu koju godinu da dodatno steknu samopouzdanje, da dotjeraju arapski jezik i mogli bi se uhvatiti u koštac, mešutim postojeći sistem ne ostavlja priliku studentima za tako nešto, ali ni oni sam nisu dovoljno zainteresirani, da se dovoljno koncentriraju, fokusiraju, da studiraju u pravom smislu te riječi. U kontekstu vašeg pitanja jesu li na nivou, naravno da nisu na nivou, ali nisu sami odgovorni, jer nastavni sistem i brzina življenja uskraćuje im te privilegije.

Mlađak: Za kraj, da li možete podijeliti sa nama jednu motivirajuću poruku za nadolazeće generacije kako bi već od ovog ramazana krenule putem postizanja uspjeha? 

Prof. Alispahić: Mi smo narod knjige, to stalno ponavljam studentima. Uvijek kažem studentima da neće moći razumjeti tradicionalna štiva sve dok ne počnu čitati sve što im dođe ispod ruke. Dakle, jedan mlad čovjek, student našeg fakulteta mora čitati beletristiku, knjige iz povijesti, tradicionalna štiva, dnevnu štampu, pratiti događanja u svijetu, sve to mu omućava da razumije kontekst onoga što jeste predmet njegove pažnje, a to su tradicionalni tekstovi vezani za temeljne izvore islama. Sve se to može razumjeti ako se ima široka lepeza znanja, informacija, iskustava koja nude i neki drugi tekstovi. Mi smo narod knjige i to nikada ne trebamo zaboraviti! Nije dovoljno samo učiti Kur'an, čitati prijevode hadisa ili hadise, mora se čitati puno više. Student ovoga fakulteta mora nastojati pročitati sve ono što izadavačka djelatnost El-kalema ili nekih drugih kuća nudi. Studenti moraju čitati, pisati, praviti prikaze napisanih radova, moraju pisati kritčke osvrte na neke tekstove. Nažalost toga nemamo, osim u rijetkim slučajevima. Ono što primjećujem je da su studenti Fakulteta islamskih nauka nevidljivi  u javnosti, a to nije dobro, jer mladost podrazumijeva vidljivost, prisutnost. Studenti ovog fakulteta moraju uvijek biti iznad prosjeka, prepoznatljivi, dopadljivi, poželjni za čuti, a da bi se to ostvarilo mora se puno čitati, jer ne može jedno ograničeno znanje, ograničena količina informacija koja stane na džonove ili neke skromne skripte podmiriti potrebe studenta. Treba koristiti mladost za pronicanje, istraživanje, za pitanje, traganje. Život je otvorena knjiga, treba je listati, ne treba da prođe ni jedan dan, a da nismo nešto pročitali.

Komentariši

%d bloggers like this: