Autor: Hasan Hasić
Sarajevo, 2018
Radio-performans posvećen narodnim herojima ARBiH, snimljen je u okviru radio-emisije “Mlađak”, u izvedbi:
Harisa Huskića,
Alije Kurtanovića i
Lejle Karkelje.
Slika: iz kaside “Devet heroja” Mustafe Isakovića
Uloge:
1. narator
2. recitator
3. glas heroja
Instrumentala prati sljedeće dijelove:
Uvodni dio prije nastupa naratora
poetski dio
glas heroja
kraj (kratko)
Narator:
Neznan sam rodu svome
Ali znan je meni grunt na kojem
Stojim!
Recitator:
Trajte zore bosanske
u tišini svojih kotlina
sred meraje proorane!
Trajte zore bosanke
u buđenju pijetlova
u taze vodi abdestnoj!
Trajte zore bosanske
u tišini devet mezara
u visini devet nišana…
U sjećanju na devet sinova:
Safet Hadžić, sin babe Nezira i majke Semize.
Mehdin Hodžić, sin babe Selme i majke Hurije.
Hajrudin Mešić, sin babe Mehe i majke Zejfe.
Adil Bešić, sin babe Adema i majke Adile.
Safet Zajko, sin babe Salke i majke Dude.
Midhat Hujdur, sin babe Husnije i majke Bahrije.
Enver Šehović, sin babe Zahida i majke Iše.
Nesib Malkić, sin babe Hamdije i majke Ajke.
Izet Nanić, sin babe Ibrahima i majke Rasime.
Narator:…odrasli uz učkur bosanskih dimija, na vječnoj vjetrometini! U svako slovo imena utisnut život koji se proživi između – život što se djeli na prije i poslije. Samo jedno se nije moglo rasuti…ne, nikako…ah, naša duša! Još Mostar treperi nad Hujkinim riječima: ‘Mi na Luci, kao i oni Mostarci u Donjoj Mahali, Cernici, Carini i drugim mostarskim mahalama, branili smo svoje mahale, avlije i ognjišta srcem…Četnici su uništavali sve bez milosti, misleći da će uništiti i našu dušu. Grdno su se prevarili. Zaboravili su da feniks niče iz pepela… Tako smo i mi, Mostarci, nakratko ostavili svoje sokake i kuće da bismo se pripremili za ponovni povratak…’ Još ih nose u svome između. I svaki bi, bezuslovno, da posvjedoči sve strahove, sva nadanja – svu vjeru. Bez kolebanja. Da je klonulost voda potčne pastrmke, izumrla bi! Oni se odazivaju i dan danas. Čestito. Tako će živjeti, i skončati…skončati? Zar čestiti skončavaju? Midhat Hujdur će svoj put u vječnost nastaviti oslobađanjem Sjevernog logora, 30. juna, ‘93. godine, a ukopali su ga baš na mjestu kome je rukom pokazao još muftiji Smajkiću, u Šehitlučkom parku.
Recitator:
Natalože se nevolje
i nemir
u avliji. Postane uska.
Zlokobna noga pogazi
nimet.
Da s pameti skreneš!
A onda, Onaj Koji ravna
svime
prostre vam avliju
Sred kosmosa.
Imaju ljudi koji vjerovali su:
iste bašće okopavat će se!
Narator: Danas, njima devetorici predajemo rahmet, kraj ćerpića naše Kuće. Ko uz koga traje, počesto je teško razlučiti, ali mudro bi bilo obgrliti istinu: spoznajemo uz načelo sjećanja. Opet, mi vjerujemo, da će oni živjeti po pravilima koja mi ne dokučujemo razumom. Eh, pa baš zato ne promišljamo, već vjerujemo…U tihim razmišljanjima nadire mi da je nemoguće posustati u toj cjeloživotnoj borbi protiv zaborava; ta sav takvaluk kome toliko težimo, sav taj zikir Boga…sve što vodi svijesti o Njemu, vodi nas pred prag svega onoga vrijednoga što nas zadesi, ili mi njega, ili ono što nas čeka, a i ono što bilo je – eto nam temelja, eto nam kuće hajra! (DUBOKO UDAHNE, a POTOM OTPUHNE)…hajde ti opiši stegu u prsima kad se čovjek namjeri da strovali u sjećanje?!…mah, kakva namjera…živo srce u grudima ne pita, u njemu počiva kuvet…ali, hajde, prizovi sarajevskog Omera Muhtara! Odnekud mu bije glas…i nije više do toga, kazuješ li il’ ne, već čujemo l’ te Safete…već, čujemo l’ te Safete?!
(Safet Hadžić: Ne smijemo dopustiti da ovdje budemo proganjani, a još manje da mi nekoga progonimo.)
Narator: To je jedna istina koja nas prati, a reći ćeš i još jednu:
(Safet Hadžić: Živote ćemo svoje za Bosnu dati!)
Narator: I opet smo između. I čak, između dvije istine. To je koloplet od kojeg zemlja podrhtava, a čovjek narasta do neslućenosti, dok se životi uobličuju i izobličuju…Godinu nakon, Safete, godinu nakon…18. aprila, Safete, tebe je rafal presjekao po pola! (NEKOLIKO UZDAHA, KAO PRED PLAČ)…zemlja što je tvoje dostojanstvo svjedočila, posvjedočila je i tvoju hrabrost, onako kako niko nije želio da posvjedoči. Vidi me…vidi nas sa Kovača! Ti dobro znaš šta je poklič slobode!
Recitator:
Nek’ ti se otme uzdah
potresena moja dušo.
Ne priječi mu pute,
i on hakk svoj
kod tebe ima.
Ni tebe u kafeze
ne dam!
Hoću da te ima!
Hoću da nas ima!
Narator: Zemljo moja, Granicu Ti nisu sravnili. Tvrd je stećak u Tebi, a zemlja Ti ugacana. Ti si dio moje vjere. Jakako. Valja meni ostat’ pri tome, u vremenu kad na pleća naklatilo se jada od svukuda i niotkuda. Pomislim, suđeno mi je sanjariti, i samo sanjariti; pomislim, java je skončala u utoku prošlosti…i ponire pod nama, i nestaje u ništavilu, ili tek onome nedokučivom za nas…samo pomislim. Razveseli me srce. Ne da mi da zamrem. Usnut ću još pokoji put, da se razuvjerim. I tako se neprestance, u lelujavoj igri, otimaju misao i osjećaj. Živ sam. Dobro je. I sanjam i doživljavam. I to je nimet, od nebrojivih nimeta Božijih. Ah, Granicu ti nisu sravnili, ni Tebi zemljo, ni tebi, srdašce moje. I naš istok. I naš sunčev izlazak, neko branio. Još se otamo tvoje zore rumene, zemljo moja! Granicu Ti nisu sravnili!
Tvoja Sapna…Tvoj Zaseok. Ah, tvoj Istok. Istok tvoje Ljubavi! Istok tvoje vjere! Eto te, k'o rođen hiljadu puta.
Narator: Tvoj Zaseok Mehdine, i Hajrudinov Teočak, pa Nezuk…U Nezuku će se baš k'o i ti u Zaseoku, i on roditi po drugi put. Ti, za majskog cvijeća, on za oktobarskih dana, te ‘92. Ti neženja Mehdine, a Hajro…ako bude volje u ovom narodu, nek’ ovjekovječe ljubav Hajre i supruge mu Rade. K'o blagoslov za Prvu teočansku. Ko zna?!
Recitator:
Na pločniku
između svjetova
ljudi umiju
odsvirati
najljepše Mozartove
note.
One nikad ispisane.
U tišini.
U blagom žamoru.
Ali, ljudi
su
i
ubijali
u tišini – pod punim mjesecom
sabahile,
u akšam,
i dok Sunce
u zenitu
vrije!
Narator: Te naše bosanske ljubavi, dokle li su, dokle li su?… I ona je sa verande maštala o njemu, jednom sinu i dvije kćerke. Znala je da će mu se svidjeti ona haljina od milion šara, i znala je da će se voljeti više i kada se uzajamno maršnu. I tamo negdje iza svih uglova svijeta, on je imao u vidu sve.
Najednom, sve puče! A, u njenim očima udubljenje, gdje stade sav očaj, a ustima zalogaji teški. Samo se katkada osmjehne nečijim svagdašnjim pošalicama.
Ko nije sanjario na ovoj zemlji, i ne zna kakav je to rizik. Nit’ zna šta znači ustrajati sred verande na štokrlji.
(TIŠINA)
Sinove nam vazda očekuju. Neko je čekao Envera. Neko je čekao i Safeta. Uvijek smo razapeti između toliko ljubavi. Bože, kako veliko srce si nam dao!
Šeha i Zajko ostaše zajedno. Njihov put je na Žuču stao, u razmaku od 40 junsko-julskih dana ‘93. godine. Ljubili su Grad. Ljubili su državu. Eno ih, zajedno su, u haremu Alipašine džamije.
(Enver Šehović: Mi ovaj rat prije svega nismo htjeli, nismo ga nametnuli, već nam je nametnut. Zakon prirode je došao na scenu. U pitanju je bila borba za opstanak.)
Narator: Imaju te priče slojevitog početka, malim ili velikim slovom potekle, sa mnogo zareza, i bez interpunkcijslog znaka na kraju – živimo ih, ili čujemo, pišemo ih, pričamo… Neizvjesnost između neobičnog početka i nenaslućivog kraja drži nas budnima. Ima tu sreće. Ima tu straha. Ima tu nas. I naše snage. Ocrtaju se naše granice do kojih nismo ni slutili stići, i ogoli se Čovjek. Čitam, prepričava Nesibov brat, Fadil: U tom ratnom periodu nije bilo struje. Dugo je noću radio. Svi mi ukućani, nekad i rahmetli majka držali smo zapaljenu trijesku nad njegovom kartom. Neprestano je bio posvećen planiranju vojnih djelovanja. Još nas dvojica braće bili smo u njegovoj brigadi. Nismo imali nikakvih povlastica. Čak nas je i preskakao, kad bi dijelio cigare i slično, da ne bi drugi borci zamjerili. (STANKA)
Pedantan, obazriv, pažljiv i stručan, Nesib Malkić nikada ne stiže u Vareš. Ostat će pogođen vlažnog oktobra ‘93.
Recitator:
Trebalo je hrabrosti
i snage,
što se otrgnula
sa stećka,
preko Makovih ruku,
i zaprosila nebo pod Maglićem.
Nemamo mi druge.
Narator: …i ne bi tako bilo da nije krajiške hrabrosti koja kao da se bezuslovno nasljeđuje. Valja bdjeti na granicama.
Bdio je i komandant Adil Bešić, u maniri svoje blagosti i nepretrgnute odlučnosti. Bdio je i Izet Nanić. Adil knjigu ne napisa, ali ionako nije bilo sve po zakonu knjiga. One se potlje rode. Njegova, o ljepoti Bihaćkog kraja nije; 28. Novembra, ‘92, Adil je preselio. Bihaću ostaje da piše o njemu. I pjeva. I nikako da šuti.
Znaju svjesni; svjesni traju!
Ti si, Izete, ostao da prkosiš i narastaš do ‘95, i kobne zasjede. Znadeš…kada si onako pridobio ljubav bosanske majke, znadeš kamo si pošao. One odaju počast čestitim, kakve su i same.
Prolama se odnekud…
(Izet Nanić: „Ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Nestalo je struje. Sretno!“
…
KRAJ
