Piše: Zajim Kruško
Bilješke u zagradama: Urednik
Ono po čemu se mjesec muharram najviše odlikuje jeste po njegovom desetom danu, koji je i dobio naziv ašura od riječi ‘ašere (deset). Neko će ovu svetkovinu nazvati i hašura, što je ispravno jer hašretun znači skupljanje na jedno mjesto. Dan ašure pao je na 9. septembar, a širom BiH počeo se obilježavati nastupanjem akšamskog vremena 8. septembra. Inače, mjesec muharrem svet je te je sunnet postiti 10. dan muharrema i jedan dan prije ili poslije njega. Odnosno, posti se dva dana.
“Prenosi Abu Katada, r. a., da je jedan čovjek pitao Poslanika, s. a. w. s., o postu ašure, pa je rekao: “Post ašure uzrokom je praštanja grijeha koji su učinjeni protekle godine!” (Muslim)
Dan ašure je kod muslimana poznat i kao “Bajram vjerovjesnika”, jer je Allah Uzvišeni na taj dan mnogim poslanicima ukazivao posebne počasti. U tom smislu se navodi da je Ademu oprošteno na ovaj dan, Junusa, a. s., je izbacio kit iz svoje utrobe na obalu mora, Nuhova lađa stala je na kopno nakon potopa, spašen je iz bunara Jusuf, a. s., Jakubu, a. s., vraćen je vid, Ejjubu, a. s., vraćeno je zdravlje poslije bolesti od koje mu se raspadalo tijelo itd.
Ipak, ovaj je dan- dan žalosti i prisjećanja ubistva Poslanikovog, s.a.w.s., unuka, hazreti Husejna, od strane emevijskog vladara Jezida, koji je, odsjekavši mu glavu koju je Poslanik, s.a.w.s., ljubio i milovao, Poslanikova unuka, čedo poslaničke porodice, ostavio žednim šehidom, zajedno sa najbližim članovima ostatka Ehli- bejta.
U Muslimovom Sahihu od Zejda ibn Arkama prenosi se da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: “A vama ostavljam dvije dragocjenosti, prva od njih je Allahova knjiga – u njoj su uputa i svjetlo. Zato uzmite Allahovu Knjigu i čvrsto je se držite, a onda je rekao: ‘I moj Ehli-bejt (moju porodicu) – Allahom vas opominjem u pogledu moga Ehli-bejta, Allahom vas opominjem u pogledu mog Ehli-bejta, Allahom vas opominjem u pogledu moga Ehli-bejta!’” (Sahih Muslim, sv. 4, str. 1873, predaja 2408.)
“Jedan dan Poslanik, s. a. w. s., nalazio se kod svoje supruge Ummu Seleme, pa je došao melek Džibril, a. s., te Poslanik reče Ummu Selemi da nikoga ne pušta u kuću. Tada je došao Husejn, plačući pred vratima, te ga je Ummu Selema iz samilosti pustila da uđe. Kada je ušao, sjeo je u Poslanikovo krilo i Poslanik ga poče milovati po licu i ljubiti ga, te mu Džibril, a. s., reče: “Husejna će tvoj umet ubiti.” Poslanik upita: “Pa zar će ga ubiti, a oni su vjernici?” On reče: “Hoće, hoćeš li da ti dam malo zemlje na kojoj će ga ubiti?” Džibril je Poslaniku dao crvene zemlju Kufe, Kerbele, a Poslanik je tu zemlju ostavio da čuva Ummu Selemi i rekao joj: “Čuvaj ovu zemlju na kojoj će ubiti mog Husejna.” (Ahmed ibn Hanbel i et-Taberānī)
Iako pojedine frakcije šiija, alevija i drugih u ljubavi prema Poslanikovoj, s.a.w.s., porodici pretjeruju, na osnovu kazanog jasno je koliko je važnost ljubavi i pažnje prema Poslanikovoj porodici. Osmanlije su znale ovo pa je postojala institucija koja se brinula o pravima i zahtjevima Ehli-bejta i zvala se Nakibul-ešraf. Postojala je i u Sarajevu jer je i u glavnom gradu naše zemlje bilo krvnih potomaka Poslanika. Primjera radi, Fadil-paša Šerifović i njegov sin Mustajbeg Fadilpašić, koji je bio prvi gradonačelnik Sarajeva, krvni je potomak Poslanika. Također, porodica Resulbegović bila je potomak Poslanika, s. a. w. s., kao i još neke druge porodice.
Međutim, nakon posljednjeg rata, odnos prema Ehli-bejtu u vjerskoj literaturi je zapostavljen, što pripisujemo uplivu dijela uleme koja se obrazovala u islamskim zemljama koje ne baštine tradiciju bosanskih muslimana. Stoga se za ašuru 10. muharrema pretežno govori o Nuhu, a. s., kako je skupljena hrana na jednu hrpu i pomiješana i od toga je običaj pravljenja samog jela. Sve se više zaboravlja spomenuti da je taj dan vojska Jezida, sina Muavije, ubila Poslanikovog unuka i još 72 člana Poslanikove porodice. Oni su skupili posljednji dan sve što su imali na jednu hrpu i napravili ašuru. Važne su nam pouke iz života Nuha, a. s., i njegovog naroda, ali važno je i da upoznamo događaj Kerbele i Poslanikov ummet.
Pouke Kerbele vrlo su bitne i danas, u kontekstu bratoubilačkih dešavanja koja potresaju islamski svijet. Simbolika ašure jedinstvo je različitosti. Za muslimane je to poruka da među njima ne smije biti podjele po nacionalnoj ili rasnoj osnovi. Nije bitno da li neko ima kožu crne boj ili bijele, nije bitno ko je Bošnjak, ko Albanac, ko je Turčin, ko Arap, a ko Farisija. Baš kao što svi plodovi od kojih se sprema ašura jesu plodovi iz zemlje, i sa zemlje, neki su gorki, a neki slatki, isto je i s ljudima, a prednost kod Allaha ima onaj ko ima više takvaluka – bogobojaznosti (hadis).
Ljubav prema Poslanikovoj porodici na našim prostorima vidljiva je čak i u arhitekturi i građevinarstvu, u kaligrafiji, u poeziju itd. Glavni simbol našeg grada Sarajeva jeste sebilj. Malo ko zna da je sebilj napravljen kao znak ljubavi prema Poslanikovim unucima Hasanu i Husejnu. Vidjet ćemo da imaju dvije česme na njemu, s gornje i donje strane sebilja. Kako su hazreti Husejna žednog ubili, vode mu nisu dali, sebilj ima funkciju da napaja žedne, i ljude i ptice. Sarajevske domaćice, kada bi pripremale ašuru, 10. dan muharrema, odlazile bi do sebilja i donosile su vodu isključivo sa sebilja da upotpune običaj evociranja uspomene na Kerbelu. Evlija Čelebija u svom putopisu Sejahatnami navodi da je u Sarajevu bilo čak 300 sebilja. Iako je proslavljeni osmanski putopisac znao pretjerati u brojkama, ovaj podatak govori o jednoj rasprostranjenoj tradiciji. Također, paralele bi se mogle izvoditi i iz postojanja šehidskih česmi širom Bosne i Hercegovine. U svim bosanskim džamijama nalaze se ispisana imena prve četverice halifa, Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije, ali i imena Poslanikovih unuka Hasana i Husejna, a negdje i imena hazreti Fatime i Hatidže, r. a. Adet je da se uoči Dana ašure unese u kuću 7 namirnica, brašno, so, ulje i dr., radi bereketa za tu kuću.
Prenosi se da je Poslanik, s.a.w.s., rekao: ‘“Kad nastupi kijametski dan, iz nutrine Arša čut će se glas kako zaziva: ‘O skupe, pognite glave svoje i poglede svoje spustite dok Fatima, kći Muhammedova, ne prođe sirat‑ćuprijom! Ona će tada u pratnji 70.000 sluškinja djevičanskih očiju brzinom munje proći.”
Musa Ćazim Ćatić, naš veliki pjesnik, napisao je pjesmu o Fatimi, koja glasi:
Najbolja kćerka izmeđ’ sviju kćera,
Mirisni cv’jet s pejgamberove grane
Bijaše čista bez ikakve mane
K’o njena srca postojana vjera.
Između žena najvjernija žena,
Ponosna, čedna, k’o paoma mila –
Božanskom lavu je žarka ljubav njena
U boju zvijezda predvodnica bila.
I među majkam’ nikad majke take
Nježne i dobre!… Kerbelske sokake
Svaku noć – vele – sad oblazi ona;
I kad kod groba Svete žrtve stane,
Nijemo plačuć, po humku mu pane,
A s njom plače c’jela vasiona.
Poslanik, s. a. w. s., kaže: “Fatima je dio mene, ko nju rasrdi, rasrdio je i mene.” U jednoj pekari na sarajevskoj čaršiji na levhi ima ispisan ovaj hadis koji bilježi i Buharija i Muslim. Voljeti Ehli-bejt znači i nadijevati imena sinovima i kćerima: Alija, Hasan, Husejn, Fatima. Dušmani su prije rata, ne bez razloga, izmišljali mnoge viceve, a uvijek su glavnu ulogu u njima imala imena Poslanikovih unuka i kćerke: Haso, Huso i Fata. (Određeni dio ovakvih viceva, kako navodi Norman Cigar, imao je svoju ulogu u stvaranju stereotipne slike o muslimanima Bosne u fazi dehumanizacije kao jednoj od pripremnih faza za genocid koji će kasnije biti počinjen.)
Poslanik, s. a. w. s., mnogo je volio i bio milostiv prema svojim unucima Hasanu i Husejnu, za koje je rekao da će biti predvodnici omladine u Džennetu. Poslanik, s. a. w. s., kaže: “Husejn je moj unuk, ko mene voli, neka voli i Husejna”, a u drugoj predaji stoji: “Allah, dž. š., voli onoga ko voli Husejna.” (Ahmed, 4/172, Tirmizi, 3775 i Hakim, 3/177, Sahih). Također je rekao: “Husejn je od mene, a ja sam od Husejna.”
Selam Hasanu, selam Husejnu, selam svim šehidima Kerbele, selam šehidima Bosne, selam svim šehidima ummeta.
(Hazreti Husejnovo stradanje na Kerbeli podstiče nas da izvlačimo višestruke aspekte i pouke. Kerbela, kao stradanje čeljadi Poslanikove kuće, nije ničija posebno, već naša zajednička uspomena koju imamo štovati. I krv i životi, i sve što se imalo toga dana dato je ruci koja pravdu predstavlja. 72 šehida, među njima i mala beba, strijelom probodenom kroz vrat, pali su u vječni Okean Pravde, radije nego bi dali svoju ruku/prisegu nepravednom vladaru poput Jezida. Mewlana Rumi, pretočio je hadis Božijeg Poslanika o šehidima u stih: Boja je boja krvi i miris je miris mošusa.)
