Iz pera Idriza Hasanovića: ‘Žubor zaljubljenog’ i ‘Dubinama’

Žubor zaljubljenog

I nakon svega,
opet gledaš me – kakvog li aška!?

I nakon svega,
licem mi se ukaza – čime to zaslužih!?

Opijeni dočekivasmo jutra,
uz pregršt hrane na trpezi,
al’ vino bi to koje nas opi.

Čašu mi dadoše – no ne znadoh do tada,
da u njoj lijek bijaše.

Karavana spasa zastade.
Upitaše me:
Šta činiš to?
Zašto lutaš,
sām,
noćima?

Rekoh: sām!?

Kako sām – a zvijezde nebo sazdale?
Kako sām – a mjesec put razdanjuje?
Kako sām – kad vino me razgaljuje?
Kako sām – kad usne pomen govore?
Kako sām!?

Ne izusustih,
sve što trebalo je reći,
za kraj,
jer stigosmo,
tamo,
gdje puta nesta,
gdje osmijeh laži presreće,
a suze oči izliječe.

Kažem vam,
žubor zaljubljenog ne razumije,
onaj ko vina ne pije,
sa izvora gdje nastalo je,
što u grud'ma stanuje.

Dubinama

Letimo
kao ebābīl
zvukovi nâja nek’ nebom nas nose

Zajedno
pođimo u nestajanje
žāl za nama ionako će prestat’

Dubinama
ni hûk vode gdje ne čuje se
prestajanje ovo čežnjom obaspimo

Postanimo
kao zendžebīl
ni sladak ni gorak mu okus što je

Slijepo
tražim sastajanje
iz kojeg više nikad’ nećeš nestat’

Ludacima
govor ovaj oni razumjet’ će
“ko toči, iz ruke čašu oduzmimo”

i
Letimo!

Komentariši

%d bloggers like this: