Piše: Sadmir Mustafić

Čovjek je dualističko biće, savršena kreacija komponirana od materijalnog i duhovnog. Bez kompetencija ne možemo približiti ova dva, nikako odvojena, pojma, ali ipak, obaveza je nauke, a i filozofije, da nam potonje definiraju i prikažu izraz duha i materije. Ono što ćemo spomenuti jeste da materijom označavamo sve ono što je opipljivo, oku vidljivo i čulima osjetno. Dok, sa druge strane, o duhu ili duši, neupitno prisutnoj, veoma malo znamo. Nešto što našim čulima, a i raciom, nije moguće suštinski spoznati. Ipak, složni smo da jedno bez drugog ne može, da je nužno prisutno, da spirit i materija imaju određenu interakciju između sebe, da su međusobno uzajamni i povezani, da se međusobno dopunjuju i da jedno drugo uslovljavaju. Ako nema materijalnih, barem u ovom materijalističkom svijetu, nema ni duhovnih vrijednosti, jer duhovne vrijednosti se ostvaruju putem materijalnih.

Duh i materija, odnosno duša i tijelo, nepromjenjivo i promjenjivo, određeno i neodređeno, vječno i prolazno, ideja i šema, metempirijsko i empirijsko, zemaljsko i nadzemaljsko su neraskidivi, ujedno opozicioni, dijelovi ljudskog bića. Tijelo, odnosno materija, naginje sebi sličnom: prolaznom, kratkotrajnom, vremenitom, ograničenom. Dok duh, odnosno duša, žudi za bezvremenim, neograničenim, neprestanim i konačnim sjedinjenjem.

Prema Kur'anu čovjek je stvoren od materije: zemlje, ilovače, vode (vidi Kur'an 23:12; 32:7; 30:20; 25:54). Također, Bog stvara duh ili dušu i sa njom čini ljudsko tijelo živim, pokretnim i funkcionalnim (vidi Kur'an 15:29). Mehmed Handžić definirajući dušu između ostalog kaže da je duša fino tijelo koje se rasprostire po svim česticama tijela kao što se ružični sok rasprostire po svim dijelovima ruže.

Čovjek, ljudski život, svijest, osjećaji i razum su preuzeli odgovornost nad obje ljudske sfere, nad oba ljudska svijeta, čovjek se raskoračio između tijelesnog i duhovnog, hadisom rečeno između životinje (niskih strasti) i meleka (viših potreba). Ravnomjerno ophođenje, uravnotežavanje, održavanje preporučenog balansa znači ispoljavanje, potvrđivanje i afirmaciju čovjeka. Sa druge strane disbalans, neuravnoteženost, nesklad dvije navedene komponente prouzrokuje otuđenje ljudskog bića. Nadalje to znači socijalna kriza, nestabilnost i depresija. Bog u Kur'anu u potvrdom smislu spominje ljude koji traže dobro i na ovom i na onom svijetu (vidi Kur'an 2:201), a u negativnom one koji traže samo dobro ovog svijeta (vidi Kur'an 2:200). Također, savjetuje one koji traže samo onaj ahiretski svijet da ne zaborave svoj udio na ovom, dunjalučkom svijetu (vidi Kur'an 28:77). Slavljeni Bog nas upravo podučava balansu i upozorava da disbalans može prouzrokovati nesagledivu štetu (vidi Kur'an 2:200).

Materijalizam je filozofski pravac koji materiju smatra osnovom svega. Popularna definicija materijalizma se tumači kao pohlepa ka materijalnim stvarima te se obično koristi kao suprotnost razumjevanju da su duhovne i nematerijalne vrijednosti značajnije od materijalnih. Pogledamo li svijet danas primjetit ćemo da je čovjek u savremenom razvoju zagrcnuo u naglašavanju materijalizma. Njegovo gampovsko hrlenje za materijalnim dobrima, bogatstvom, kvantitativnom vrijednošću svega je učinila ljudsko biće zemljanom ljušturom bez emocije, osjećaja i duha. Materijalno je potisnulo duhovno. Duh je izgubio velike bitke pred marketinškim arsenalom materijalizma. Otuda razna defektna, nastrana, neprirodna, ekstravagantna ponašanja ljudskog roda.

Nažalost, jedna od okrutnih posljedica tog disbalansa je suicid. Da li znamo da prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO-a), u svijetu godišnje samoubistvo izvrši oko milion ljudi, a oko 30 miliona to pokuša?! U Evropi godišnje oko 43.000 ljudi izvrši samoubistvo, a više od 700.000 to pokuša. Svakih 40 sekundi, navodi ova međunarodna organizacija, u svijetu se ubije jedno lice, a 20 ih pokuša. Da li znamo da je u BiH 2017. godine evidentirano 426 slučajeva samoubistava!? Evropa po svemu sudeći prednjači po broju samoubistava sa najvišom stopom suicida u razvijenim i uređenim zemljama, dok, začuđujuće, je najniža u nerazvijenim, ratom i dugom opterećenim zemljama istočnog Mediterana: Sirija, Palestina, Turska, Egipat itd.

Statistika nam kazuje da nije baš istinita ona da su ljudi skloni suicidu onda kada se nađu u finansijskom bezizlazu, kreditnim zaduženjem, kada ostanu bez vlastite imovine, već zapravo suprotno, da tamo gdje postoji materijalna komfornost ne znači i duševno, potpuno, zadovoljenje tj. stabilnost. Kvalitet života nije glavni uzrok ali kvalitet odnosa prema životu sigurno jeste. Materijalnost, požuda i nagon, donosi čovjeku privid zadovoljenja, produbljenje razočarenja i upliv u depresiju. Kao značajan faktor koji tjera ljude da oduzmu sebi život navodi se ozbiljna depresija, koja prema procjenama WHO-a pogađa 311 miliona ljudi širom svijeta. Zatim znanstvenici sa Univerziteta Baylor iz SAD-a tvrde da materijalistični ljudi znatno češće razvijaju simptome depresije i općenitog nezadovoljstva u životu. James Roberts, koautor spomenute studije zaključuje: „Što ljudi više stvari posjeduju, ne postaju sretniji, već jednostavno podižu svoju referentnu tačku i u stalnoj su potrazi koja donosi nezadovoljstvo.“

Vjera u Boga, duh i duhovnost su neophodni u uspravnosti čovjeka. Vjera, kao ravnoteža društva, suzbija anomalije u društvu, a duhovnost čini društvo stabilnijim. Materija je samo sredstvo do cilja i nikako cilj. Materija u vjeri može samo biti u službi duhovnih vrijednosti. Neko fino reče da je materija dobar sluga ali hrđav gospodar. Islam prezire i zabranjuje materiju kao cilj samoj sebi, kada se pretvori u sredstvo ekspolatacije, nasilja i porobljavanja. Što gledajući povijest, sadašnjost te nazirući budućnost takva pojava nije, ali, nažalost, i neće biti strana.

Čovjeku je danas prijeko potrebna vjera, vjera koja će ga sačuvati ovog svijeta koji naginje na prolazno, vremenito, ograničeno. Čovjeku je potrebna Hira, pročišćenje, duševni smiraj, duševna hrana, sedžda, suza pokajanja, Riječ Božija, čovjeku je potrebna knjiga, povratak osjećaja i emocije.

Možda bi nam u ovom vremenskom hiru najbolje došle riječi Gospodara iz 9. ajeta sure El-Munafikun: „O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to čine, bit će izgubljeni.“ Ili, pak, da se podsjetimo da i sam Bog se kiti svojstvom „el-Adlu“ i imenom „el-Adil“, što bi u širokom spektru jezičkog značenja, između ostalog značilo „staviti u ravnotežu“, „harmonija“, „biti ravnomjeran“, naposljetku „biti pravedan“.

Komentariši

%d bloggers like this: