Dnevnik teologa: „Tražio sam Hercegovca, al’ haj…“

Piše: Kamber Kamberi


13.05.2018., nedjelja

Došao je trenutak da se poselamim s porodicom i da sa svojih pet kolega krenem put Norveške. Klanjali smo akšam u uskom mesdžidu aerodroma koji je bio pun turskih putnika. Odglumio sam Turčina i poselamio ih, upitao kako su, a na njihova ostala pitanja sam im tečnim turskim jezikom rekao da nisam Turčin i da ne znam turski. Poletjeli smo. Prvi put letim, lijepo iskustvo. Stigli smo u Istanbul oko ponoći i trebali smo biti u njemu više od sedam sati. Biti u Istanbulu osam sati, a ne vidjeti ništa osim asfalta i aviona, to je tužno. Noć smo proveli hodajući po ogromnom aerodromu „Ataturk“. Klanjali smo jaciju i sabah te smo se ukrcali u avion za Oslo. U Oslu nas je dočekao raspričani efendija, objasni nam svašta – i šta je trebao i šta nije. Sreli smo još jednog efendiju, jako elegantan, prijatan i Boga svjestan mlad čovjek. Bilo je savjeta i govora o stanju u Norveškoj.

Već sam počeo žaliti za svojom Bosnom…

Sreo sam Norvežane: prijatni ljudi, a istovremeno hladni i odsutni. Norveški jezik ništa ne razumijem, skroz je čudan i nekako se lijeno govori. Kolege su se zaputili u svoje gradove. Ostadoh sam čekajući let za Kristiansand. U avionu je pored mene sjela vrlo ljubazna starija žena sa istoka Osla koja je poslom putovala u Kristiansand, rekao sam joj da sam musliman iz Bosne, na rastanku me pozdravila i poželila lijep dan, prijatna gospođa. Teško je procijeniti Norvežane, taman kada pomislite kako su hladni primjetite na njihovom licu druželjubivi osmijeh. Nisam vidio Norvežanina sa crnom kosom. Javio sam se domaćinu koji me je trebao dočekat’, a on mi šaljivo dobaci: “Tražio sam Hercegovca al’ haj…“

U kratkom letu za Kristiansand borio sam se da ne zaspem, nisam spavao trideset sati. Stižem u Kristiansand, preuzimam kofer i izlazim. Prelijep sunčan dan sa predivnim plavim nebom bez ijednog oblaka. Moj domaćin je bio tu. Usput smo razgovarali o stanju muslimana u ovom gradu i shvatio sam da nisam na praksi već na misiji, opet mi je zafalilo Sarajevo i toplina koju taj grad daje.

Kristiansand je prelijep grad, sa prelijepom prirodom. Okružen je vodom i zelenim drvećem. Raznovrsni cvjetovi ukrašavaju bašte prelijepih kuća, ali… nema ljudi, mirno je. Lijepo sam dočekan, pogled iz kuće je vrlo lijep i prijatan, ali nekako usamljen, nema ljudi, nema vriske djece iz komšiluka, niti dobacivanja komšije s prozora „Jes’ jarane ugrijalo..“ Ako dobijete „Haj“ – sretni ste. Razgovarali smo još malo i nakon klanjane jacije legao sam spavati –  i vrijeme je bilo, nisam odavno…

Komentariši

%d bloggers like this: