Šareniko naša!

Piše: Hasan Hasić

Fotografija: Semina Hasanbegović-Podojak


Ehli-iman tud se sasta

nebo nam kubbe posta.

S jedne strane svi koji hrle ljepoti, vjernici i drugi dobronamjernici, a s druge silnik koje bi da potare i čovjeka, i lijepo. S jedne strane Hasan Nazir, s druge zalim. Prvi, nanijeti da gradi, slavi ime Boga Jedinoga u selametu, i dina i vatana, a drugi bi…drugi bi da nema ni prvog – ni njega ni njegovog mu dobra. Goleme se razdaljine između svijeta živih i umirućih srca. Svi tragove ostave. Za jedne će se Božiji rahmet iskati, a druge će kletve sasjeći. Zasvagda.

Gledam te, i pomišljam, kako jedna je mladost izrasla bez tebe. Ali, jesi, ti si bila tu, u pričama koje smo čuli, u stihovima koje smo šaptali i gromoglasno izustili, u sjećanjima koja nisu prodata…bila si pod strehom dobra koje je namjerilo trajati prije pet stoljeća. Očekivana si i poslije svega. Svi su te čekali. I mogla si i dalje živjeti kao da te ima, znalo bi se s tim deverati, ali neka ti ovoga tvoga ruha, gizdavog i zanosnog. Neka te, da te se nagleda mladost koja te ne vidje. Neka te! Usijeci se zauvijek u naše vizije Božijih kuća: neka nas i svaka na svijetu podsjeti na tebe! Široka prsa nam je Allah dao! Kad kod Časne Ka'be stanemo, neka te, da pomislimo: ovamo i ona gleda! Neka te! Dovrši naše priče kad od suze il’ radosti ne mognemo, il’ smetnemo. Neka te! Kad osijedimo, i s ovog svijeta odemo, prepričaj nas s našim hajratima! Neka te! Mi smo svikli uz tebe. Neka te, u inat! Neka te! Bez tebe se ne da više! Budi!

A kada te oplaču, jer svog džemata više nemaš, svojim bdijenjem, šamijom svojom šarenom briši im suze, a utjeha im dolazi, onako kako i priče o tebi teku! Kada te nečovjek rasu, jeknula je zemlja koja te svjedočila, i čije si parče duše bila! Kada te Čovjek uspravi, zapjeva i vasiona, jer još se ljepote namjeri gore, pa i onaj kome bi svejedno, htjede u tu priču, a tamo svima nam i jeste mjesto. A ti, svoje razgovore nastavljaš za zemljom gdje se još pokoji tvoj komadić krije.

Tebi je poslana ljubav koritima Bosne, Une, Sane, Neretve, Drine…sve namjeriše da se sliju u te, jer ti si i utok naših nada, ljubavi, i želja. Doviknut će te s kraja Bosne narav črvrća nego stube tvoje. Sad zbori i s tenelijom Starog mosta, ta vaši su lukovi, sudbe, i kletve slične. Sarajevski ezani pristizat će na tvoj prag, i uvijek ćeš imati mujezina više. I gdjegod će kakav prusački alim saviti slovo tebi u čast; on, i do njega oni iz učenog nam dijela Bosne. Svo će Podrinje biti mihrab i mahfil tvoj, hizmećar ti odan.

Ima ko da gleda ti boje što Onom svijetu vode! O, Aladžo, Šareniko naša, vidali smo tvoje rane, zastajali tamo gdje morala si uvijek biti, vraćali se i zapitkivali; nije to mis'o Hasana Nazira, to je vjera i čežnja cijeloga naroda, koga ima ti blizu, tik do tebe, i dalje, tek toliko da bi svisnuo od žudnje da te zagleda. Aladžo, mi takve ko ti više nemamo!


Ima ih, Bože, od muke se raspinju

ima ih – pogledi im padoše uniže

u zemlju – tu kost i kamen združiše

uniže – otklen se ljudi i propinju

i niže, gdje stijenje bit svoju okali

ima ih – ni rod ni kam nam nisu zatrli.

Ima ih, Bože – Bože, i nas ima

Ti ćeš svidit račun svima.

Neka i tvoje šare upamte naše dove kojima molimo Boga za sve što su od Ummeta Muhammedovog pogeti – da se usprave; za sve što su u jarmu – da se oslobode; za sve koje trga ruka tiranije i nepravde, da ih toga raskuje!

Komentariši

%d bloggers like this: