ZAVISNO-SLOŽENA SRAMOTA: Nobelova nagrada za književnost 2019.

Piše: Hasan Hasić

Jedna od udžbeničkih i nastavničkih instrukcija kada je u pitanju književna riječ jeste da se autorovo djelo odvaja od same autorove kreacije. Slijeđenje takvog uputstva, pogotovo od srednje škole, mnogo je pomoglo mojoj rečenici, stihu, verbalnom izražaju, kritičkom rasuđivanju, odnosno tome da se sretnem sa onim, zaista, genijalnim u pogledu kuveta kojeg književnost u sebi ima.

Svakako, čovjek vremenom zaviruje, pa se i zadržava na biografijama pisaca, gdje prepoznaje i motive koji ih nagnaju da pišu to šta pišu i kako pišu, ali i kakvo moralno dno može pisac biti u odnosu na genijalnost svoga djela, i tu imamo ambis zbog kojeg ne samo da uspostavimo otklon spram pisca, već i djela mu.

Razračunavajući se sa tako datom situacijom uvijek možemo podvući crtu ispod koje ćemo zaključiti da nas tada interesuje tehnika reflektovana u stilu izraza, poneki književni trik ili koncepcija djela, ne kvalifikujući moralno pri tome ni autora niti njegove stavove. Na takvo što smo navikli. Mnogi su riješili tako postupiti, što zaista, i biva korisnim.

Međutim, istina je da su pisci, uopće književnici, bili uvijek dio svijeta u kojem živimo, dio mnogih jednostavnih i složenih procesa koji mogu postojati u jednom društvu, i sa svojim književno-umjetničkim doživljajem svijeta oni, ipak, ne žive izvan mogućnosti da dosegnu i da ih svijet dosegne. Snaga riječi se ogleda u potencijalu da mijenja svijet na bolje, ali njena snaga se mnogo puta očitovala i kada je zloupotrijebljena.

Čitajući Hanifa Kureishia, njegovu „Posljednju riječ“, naišao sam tada na pasus koji mi je ponovo pružio užitak da intenziviram razmišljanje o književniku i njegovom djelu, a glasio je ovako: „Kao dugogodišnji ljubitelj gotovo svih vrsta umjetnosti, Hari je znao da se umjetnicima moraju oprostiti kaprici koji bi inače izazvali osudu okoline. Umjetnik je predstavnik, lučonoša, onaj koji govori, kome se zahvaljuju i koji mora da plati cijenu. Umjetnicima se dozvoljava – čak ih i podstiču – da žive raskalašenije u ime onih koji su prinuđeni da životne radosti ostave pred vratima dok traje radno vrijeme…“

U nastavku Hanif piše o nekim umjetnicima i njihovoj raskalašenosti, a pamtilo ih je književno nebo. Bio je to za mene dovoljan povod da razviđam razmišljajući između ta dva doživljaja književnika i književnosti: jedna linija u kojoj se u književnosti ne traži dosljednost između pisca i njegove riječi, pa sve dok genijalno piše – dobrodošao je, i druga linija koja književnost prepoznaje kao snažan moralni zupčanik, i koja ima da bude moralno odgovorna, te da poduči, odnosno da ne žrtvuje smisao zbog stila. Dakako, to se grana – i ima se štošta o tome napisati, i vrijedi razmišljati na tom tragu koji nam potvrđuje gore kazano – pisac dotiče i pisca dotiču procesi u društvu o kojima se izjašnjava, ili pak, ne izjašnjava.

Da, često praštamo umjetnicima zarad njihovih djela, ne hatarimo, ignorišemo i slično, pri čemu to nije tek nonšalantan oprost, već stvarna reakcija, jer, stvarno, sasvim smo dovoljno skloni greškama i grijesima, da preko toga pređemo, ali i razumijemo slobodu govora; granice su širokog vidokruga. Ali, postoje. Utemeljila ih čovječnost zbog života, zbog časti, zbog poštovanja, i prema živom i prema mrtvom. Književnici su kroz historiju iznosili ogromna bremena književne genijalnosti, i ogromna bremena čovječnosti. Znalo se to prepoznati, i uz njihova imena su stale brojna priznanja i nagrade. I tako su kolektivno pamćeni za svoj višestruki doprinos.

U medijskim dešavanja iz dvije hiljade i devetnaeste godine vrtit će se Peter Handke kome je Kraljevska švedska akademija nauka odlučila dodjeliti ovu nagradu zbog „jezičke inovativnosti kroz pisanu riječ koja opisuje ljudsku marginalizaciju i unikatnost življenja”. Sada će Peteru Handkeu uz ime stajati “najprestižnije priznanje za njiževnost”.

Da, piscu koji je svojim književnim angažmanom udario u gore pomenute granice; negatoru genocida; apologetu agresora! Time su i sebe i Nobelovu diskreditirali. Ipak, nismo se plaho iznenadili!

Završit ću stihovima iz pjesme “Sarajevo” pjesnika Czeslawa Milosza, koju je napisao 1993., godine:

“Da bi zadrhtali i u posljednjem trenutku uočili da će otad riječ Sarajevo, značiti istrebljenje njihovih sinova i obeščašćenje njihovih kćeri.

Pripremaju to uvjeravajući sebe: “Mi smo barem bezbjedni”, a međutim ono što će ih srušiti dozrijeva u njima samima.”

Nama ostaje da se borimo za riječ. Uspravnu riječ. Koja će, i kada stilski bude kaskala, biti riječ istine.

Komentariši

%d bloggers like this: