Piše: Kamber Kamberi
Ugledasmo svjetlo još jednog dana. Dan i noć posuđuju jedno od drugog minut-dva svakim danom uz obećanje da će vratit u korist dana ili noći, zavisno od godišnjeg doba.I dok kod jednih pada noć kod drugih se tek rađa dan, dok neki umiru drugi se rađaju, dok jedni tonu u san drugi se bude, ptice selice napuste jedan kraj, ali drugi uljepšaju svojim pjesmama, sve ovo kao da nam poručuje da budemo uvijek dinamični i različiti – tekuća voda koja čisti sebe i svoje korito, a ne bara u kojoj nema života. Kalendar broji dane, sedmice i godine. Prolaze dani i godine ali ne i naše besplodne rasprave koje ne samo da ne prestaju već niču kao gljive poslije kiše.
Često možemo čuti ovog ili onog kako baca drvlje i kamenje na Islamsku zajednicu. Osvrnuo bih se na vjernike, Bošnjake koji su se odlučili da slijede jedno drugo mišljenje i koji smatraju da hodže nemaju dovoljno za ponuditi. Govorim o onim vjernicima koji bi najradije da se niko ne usudi da pomisli drugačije od njih, ili pak, njihovih šejhova. Govorim o onima koji bi, da mogu, srušili IZ iz korijena jer je ona „puna novotarija, uhljeba i nesposobnjakovića.“ Ja bih volio da takvi razmisle o onome što je Allahov Poslanik, s.a.w.s, rekao ljudima poslije bitke na Hunejnu; zar im nije rekao: „neka nam tu vašu odluku potvrde vaši uglednici…“[1]? Volio bih da razmisle o rezultatima Poslanika, s.a.w.s, u Mekki i u Medini. U Mekki je djelovao bez institucije, skrivajući se, bez zakona i ustava, rezultati nisu bili ni približno primjetni kao u institucionalnom djelovanju u Medini, gdje su desetine hiljada ljudi prigrlili islam. Zar nije prvo što je Poslanik, s.a.w.s, uradio dolaskom u Medinu pisanje Ustava? Zar nije pobratimio muslimane? Zar nije izgradio džamiju – onu koja okuplja vjernike na jednom mjestu da im tijela i srca budu blizu?
Sada, neko bi mogao pomisliti – ko će koga napadati i kritikovati nego „hodža“ „vehabije“. Da takva primjedba ne bi bila opravdana, red je da se, radi poštenja, upitamo: da li je u Islamskoj zajednici sve tako divno? Ima li tamo onih koji bacaju drvlje i kamenje na drugu stranu? Ima li tamo onih koji bi najviše voljeli da su ljudske glave od gline pa da ih oni oblikuju onako kako njima volja? Ima li tamo onih koji bi voljeli da se niko ne usudi reći, ma pomisliti nešto protiv onoga što oni smatraju ispravnim? Ima li tamo onih koji smatraju da sve što je izvan Islamske zajednice nesposobno i da treba biti protjerano tamo u Saudiju, Iran, Konyu ili gdje već? Ima li tamo onih koji su vjeru prihvatili kao dobar način da se zaradi lahka para? Ima! Nažalost! I to mnogo, to nije tajna i svako ko je imalo (samo)kritičan primjetit će to.
Ali to ne mjenja činjenicu da je Islamska zajednica naša institucija! Građevina koja je godinama građena i nije mudro da se ona ruši zbog par „cigli“ koje nedostaju, na kraju krajeva zar Poslanik, s.a.w.s, nije rekao za sebe da je poslan da upotpunjuje[2], da postavi zadnju ciglu na savršenu zgradu koju su gradili svi poslanici stoljećima[3]? Da li je mudro srušiti kuću samo zbog toga što je fasada zastarila? Svidjelo se vama ili ne – jedan „obični“ efendija može ostvariti veći utjecaj od visokoobrazovanog šejha koji ne djeluje u sklopu institucije, jer „obični“ efendija ima mekteb, medresu, fakultet – ima sistem i zakon.
Sada, kada smo na sebe navukli srdžbu i „hodža“ i „vehabija“, da se upitamo: da li trebamo mrziti ljude s bradom? Da li ih trebamo braniti ili napadati? Te da li trebamo mrziti ljude s džubetom i ahmedijom, ili pak, one s fesovima, ili pak, one sa turbanima u Iranu?
Da li treba da ih mrzimo čak i onda kada nam niko od njih ružnu riječ nije rekao? Kako bi bilo da slušamo u jednom navratu „sufije“, a nekad i „vehabije“, pa zatim i „sunije“, a nekad da poslušamo i „šiije“? Zar ne bismo to mogli učiniti tražeći „zajedničku riječ, nama i njima“, pa da možda sebi dopustimo i tu slobodu da se sa svakim od njih u nečemu složimo, a u nečemu ne? Ili pak, da to bude pokušaj da razumijemo ono u šta vjerujemo i što činimo? Ako ćemo mi insistirati da je samo naše mišljenje ispravno, a sva druga neipravna, pa po čemu se onda mi razlikujemo od onih koje smatramo isključivim? Zar ne bi mogli biti poput „braće koja vole različita jela, ali opet sjede za istom sofrom – smiju se i vole“?[4] I stvarno, da li je uslov da se u svemu slažemo da bi se družili i uživali u našem islamu, te da li je razilaženje u mišljenju povod da to ne činimo? Da li ispravnost govora jednog muslimana zavisi od toga ima li brade ili nema, ili od toga kakvu kapicu, ahmediju ili turban nosi, ili pak, zavisi od onoga što kaže? Bojim se da, kod nas, zavisi od ovog prvog.
Zar svako nema pravo da mu damo riječ da kaže ko je prije nego li mu presudimo po izgledu? Zar Allah ne kaže da je uništio narod nevjernički, ali spasio jednu kuću muslimansku?! Allah je uzeo za shodno da tu jednu kuću spomene pa otkud onda nama pravo da sve strpamo u istu vreću? Zar nas neće Poslanik, s.a.w.s, pitati kao što je Usamu pitao „A kako ćeš sa ‘La ilahe ilallah’ na Sudnjem danu?[5]“ A isto tako, šta ako među onim „bradonjama“ koje nazivamo ekstremistima i plaćenicima ima jedan dobar Allahov rob i učini mu se nepravda, zar nas neće Poslanik, s.a.w.s, pitati isto pitanje?
Ja bih lično volio da sam musliman (tako nas je Allah još prije nazvao, a i sada[6]), ali izgledada to više nije dovoljno. Mora se nešto drugo dodati uz to – čisto onako da se imamo oko čega raspravljati kako nam ne bi palo napamet da raspravljamo o bitnim stvarima.
Tamo zabranjuju hidžab, ondje bradu, onamo namaz, ovdje džamiju, tamo ezan, a mi? Ništa, svađamo se međusobno i pomažemo neprijateljima da nas unište! Postali smo jedna velika lešina koju žderu izraelske, američkei ostale hijene koje i nas huškaju da im se priključimo u obroku, što mi, često, sa zadovoljstvom činimo.
Znam da ima ljudi koji zloupotrebljavaju džube i ahmediju i pod tim plaštom rade stvari koje ne dolikuju vjerniku! Znam da ima zlih ljudi i da su oni većina!
Ali ne znam zašto mi ne radimo na tome da to popravimo nego se ubismo mrzeći jedni druge, a skoro uvijek govorimo o istoj temi samo bez zajedničkog jezika, puni predrasuda. Pogledajte nas dok smo u safove poredani: ista nam sedžda, isti nam ruku’, isti Kur'an učimo, svi tvrdimo da je Allah najveći, a kad završimo – ipak su naši stavovi najveći pa bi najradije pogazili svakog ko ih ne dijeli s nama.
Ne branim nikoga –ni sunije, ni vehabije, ni sufije, a nit’ ih napadam – samo ne želim da bilo koji vjernik svjedoči protiv mene na Sudnjem danu što sam ga, zbog drugačijeg mišljenja i izgleda, bihuzurio. A da nam srca nisu tvrda kao što jesu more bi suza nad našim stanjem prolili!
[1] Buhari, hadis br. 2307.
[2] Mustedrek ala sahihajn, hadis br. 4244.
[3] Buhari, hadis br. 3535.
[4] Primjer kojeg navodi sirijski alim Kurejm Radžih
[5] Muslim, hadis br. 96.
[6] Hadždž, 78. ajet
