Piše: Mirza Medunjanin

Fotografija: Mehmet Ali Şahin


Tokom šetnje otokom nedaleko od Istanbula, primijetih nešto neobično privlačno i dražesno lijepo, svaka kuća na ostrvu nosi svoju draž, ima posebnu pozivnicu za svakog gosta koji joj se obrati pogledom. Kapije, poput ulaza u tajanstvene dvorce, obrasle cvijećem, čas prozirno rozim, čas sjajno žutim, zatim naizmjenično, a ponegdje prekrivene liskama biljki penjačica. I koliko god tajni nosio svaki puteljak ka kućici, ujedno i šapuće gostomprimstvom. Bit će da takav osjećaj stekoh jer susrećem samo nasmijana lica, i lica domaćinq su jednq od njih bez sumnje. Sa pogledom kroz polutmastu ulicu prigušenih svjetala krajičkom oka posmatram more. Tek koji metar od mene ugodnim zrakom rasprostire se glas ezana. Vrijeme je akšam namaza.

Pojavi se misao: zašto je ostrvo posebno? Samim pomenom ostrva, misli se zakovitlaju, tajne bez ključeva pojavljuju jer da je htjelo biti dostupno, ostrvo se ne bi otmjeno udaljilo od ostatka kopna, ono svoje priče čuva za sebe I tek u doziranim količinama ih daje posjetiteljima iskrenih namjera.

Nakon akšam namaza neovisni puteljci što naizmjenično izviru i poniru tlom odvedoše me do pristaništa. U njemu usidren brod, jedan, star, daleko od luke kojoj hrle svi brodovi. Neposredno pokraj broda- svjetionik, bez svjetla koje bi mu dalo živost, al’ mjesec i ulične lampe zagasito žute rasvjete otimaju djeličak tame od noći. Jedna od njih se naizmjenično pali i gasi, obrati se pa zašuti. Galebovi su se primirili nakon kasne večere koju im ponudiše putnici brodova. Sa druge strane “svijet”, podno izrazito žutog i pravilno oblog mjeseca prostire se velegrad. Stambol. Svjetlost odašilje svuda, poziva u svoju unutrašnjost, izazovnu i žestoku, prkoseći miru koje ostrvo ponosno čuva.

Svaki djelić neba i onoga što je pod njim priča jezikom ljubavi. To potvrđuje i jedan par koji sjedi na obližnjoj klupi i prekida razboritost talasa koji su se obraćali mojim ušima blagim i konstantim sudaranjem sa obalom. Tišina ipak nadvladava svaku pomisao na priču. I tišina je na ostrvu drugačija, još dublja i sebično tajanstvena al’ ne zamjeram joj zbog onoga što donosi mome srcu, Istanbulom iscrpljenom. Bliži se jacija. Vrijeme je polaska…

Komentariši

%d bloggers like this: