Dnevnik teologa: “Sve osim vječnosti je kratko”

Piše: Kamber Kamberi

Monotoniju je razbio jedan lijep događaj, nas troje-četvero smo se dogovorili da odemo na podne i da poslije podne posjetimo jednog posebnog insana. Otišli smo u posjetu starom piscu i slikaru Edhemu Traki. Izvanredan čovjek, vjernik. Prošle godine ga je zadesio musibet – paralizovana mu je čitava lijeva strana i također teško govori i diše, ali njegov duh je tako svjež kao da ima osam godina, a ne osamdeset i kusur.

Ulazimo, s vrata nazivamo selam… Nasmijan, govori: „Upadajte, upadajte…“ Po glasu pomislio bi da je to čovjek u velikom blagostanju, kad sam ga ugledao poseban je bio, iako zakovan za kolica, vjernička duša u njemu stanuje. O njemu se brinula njegova žena. Čudna je ljubav i milost koju Allah daje među supružnicima. Kada hoda savijena je, k'o da je na ruku'u, ali kao da ima neku čudnu snagu u sebi, razmješta sobu, namješta hadžijina kolica, oslobađa trosjed za goste… k'o da joj je dvadeset godina. Veli E.: „De mu zakoči kolica“, a hadžija M. se našali i kaže: „Ma nema ‘dje pobjeć, ako krene uhvatićemo ga.“ Pomislio sam da možda i nije baš lijepa ta šala, ali mi je misao prekinuo teški govor starog i dobrog pisca koji je kroz smijeh i sasvim veselo rekao: „Pobjeći ću vam, nećete me moć’ uhvatit’.“

Poseban čovjek, načitan na svim poljima. Diplomirani ekonomista, hadžija i vjernik. Protjeran je iz Banje Luke i svih pet knjiga koje je napisao inspirisane su tim progonstvom. Rekoše mu da sam ramazanski imam, tužno je izrekao: „Žao mi što nisam zdrav…“ Pomislim, imaš ti sevape za sve što si običavao činit’ dok si zdrav bio… Allahu, koliko puno sevapa može čovjek zaradit’ jednom rečenicom, koliko je zdravih i nemarnih?

Sa velikom tugom je to rekao i utonuo u misli. Šutio je. Odjednom se trznu i sasvim neočekivano upita: „Efendija, šta ono bješe šefat?“ Objasnim mu, a on tužno govori kako je počeo zaboravljati stvari… Baš je tužan i veseo istovremeno. Na rastanku nas toplo poselamio i rekao: „Allah te nagradio“. Nije puštao ruku, kao da želi da ostanemo, da podijelimo sa njim njegovu sudbinu, nisam znao šta da kažem, ipak, rekoh: „Strpite se… samo strpljenje…“

Njegov pogled je tužan, kao da žali, ali ne kuka i ne krivi sudbinu, pomirio se s tim. Ostavili smo starog pisca i njegovu vrijednu ženu koja se o njemu brine s puno ljubavi iako je i njoj briga potrebna. Vjerovatno ga više nikad neću vidjeti na ovom svijetu, nadam se da ćemo svi zajedno biti u Džennetu u novim i zdravim tijelima, vječito mladi.

Kad smo kod Dženneta još jedan lijep događaj se desio na ikindiji. Otišao sam u somalijski mesdžid i tamo slučajno čuo dvojicu kako razgovaraju na albanskom. Poslije namaza sam im se obratio na albanskom. S Kosova su, malo smo pričali i na rastanku mi reče jedan: „Ako se ne vidimo više, vidimo se ako Bog da u Džennetu…“ Pogodila me i baš probudila lijep osjećaj ta rečenica… Džennet?

Koliko puta pređemo preko te riječi nesvjesni sadržaja iste, koliko puta govorimo o Džennetu i priželjkujemo isti, a koliko puta činimo ono što ne priliči dženetlijama? Sve osim vječnosti je kratko. K'o što je rek'o Jakup Asipi, rhm: „Daleko je samo ono što se nikad neće dogoditi, sve ostalo je blizu…“ Ili pak Šafija, rhm: „Sve čemu se nadaš je blizu, ali smrt je od svega toga bliže…“.


Edhem Trako je bio bosanskohercegovački pisac, pjesnik i slikar. Rođen je 1937. godine u Kunovu kod Foče. Završio je srednju ekonomsku školu i ekonomski fakultet. Živio je i radio u Foči do 1962, a potom do rata u Bosni i Hercegovini, 1992. godine u Banjoj Luci. Početkom rata kao izbjeglica dolazi u Norvešku, gdje je objavio nekoliko romana. Tokom početka njegove književne karijere pisao je pjesme, kratke priče, te više tematski različitih tekstova. Osim pisanja, Edhem Trako se amaterski bavio i slikarstvom. Posebnu pažnje posvetio je akvarelima. Umro je 25. 7. 2018. u gradu Kristiansandu, Norveška.
(Wikipedia)

Komentariši

%d bloggers like this: