Priredila: Medina Hadžić

Fotografija: stav.ba


Mustafa Merhemić rodio se u Sarajevu, 4. januara 1877. godine, kao sin tadašnjeg bogatog trgovca Mulage (Osmanage) Merhemića i Mule-Merhemić rođ-Zildžić. Iako mu je ime bilo Mustafa, od milja su ga ipak zvali Mujaga i po tom imenu ostaje poznatiji. Od malih nogu biva okružen šejhovima, hodžama i muderrisima stoga već tad prepoznaje i pridaje poseban značaj islamskoj duhovnosti. Što se tiče obrazovanja završio je: Carev mekteb, Ruždiju (Niža gimnazija klasičnog smjera), Kurs pravilnog učenja Kur`ana, nekoliko razreda Merhemića medrese, Studij šerijatskog prava i Studij orijentalnih jezika. Od povratka sa hadža 1893. godine, živio je sa majkom i vodio očeve dućane i magaze, a nakon njene smrti, 1900. godine, sve ostavlja i odlazi na studijsko putovanje u Tursku. U Turskoj je najviše boravio u Konji, mjestu gdje je ukopan Mevlana Dželaluddin Rumi, i tu naučio o samom radu tekije i obredu zikra kao i mnoge detalje o Mesneviji. Zadivljen takvom atmosferom, vraća se u Bosnu kao mevlevijski simpatizer – muhib.

Hadži Mujaga je posebno volio dersove koji su mu davali snagu, a i koje je on sam održavao. Pa tako, Hadži Hafiz Halid ef. Hadžimulić se vrlo rado prisjećao sijela i dersova kod Hadži Mujage, spomenuvši kako su ders slušali samo muškarci okupljeni oko njega, a kroz odškrinuta vrata druge sobe slušala je Mula-hanuma.

Hadži Mujaga je bio poznat po svojoj plemenitosti i širokogrudnosti, svakoga je lijepo sretao i svakome je dobro želio, a za života je primao mnoge učene i pobožne ljude. Njegova kuća nalazila se na mjestu gdje se sada nalazi pekara ‘Bistrik’, a iza te kuće nalazila se Merhemića medresa. U svojoj kući Hadži Mujaga je ugostio mnoge ugledne ljude i ulemu, održavao program povodom mubarek večeri, ramazanske iftare i nahranio mnoge koji su bili muhtadž, što fizičke što duhovne hrane.

O Hadži Mujaginoj ljubavi prema svima, pa i onima koji su ga uznemiravali i neprijateljski se odnosili, govori jedna usmena predaja gdje se navodi da je živjela jedna žena u komšiluku koja ga je mnogo ezijetila (uznemiravala) pa kad je umrla u njenom kaburu se pojavila zmija što je protumačeno kao loš išaret (znak). Međutim, Hadži Mujaga je proučio Jetmiš-bin tevhid na murad, ne bi li Uzvišeni oprostio i smilovao se njoj i spasio je kaburskog azaba. Ovakav primjer odnosa prema drugima, tj. univerzalne ljubavi, jeste i sam primjer hzr. Mevlane, koji je Hadži Mujaga ispoljavao. Nikada se nije mogao primjetiti kod njega loš govor, a nastojao je jedino istaknuti ono što je lijepo.

Također, nastojao se vladati po hadisu: “Ko vjeruje u Allaha, dž.š., i Sudnji dan neka govori samo dobro ili neka šuti.”[1]

Kada je trebalo braniti vjeru, bio je izuzetno odlučan i odvažan u riješavanju šerijatskih pitanja.

Često je citirao Zija-pašin stih:

Svaki protušerijatski postupak povlači za sobom bol i tegobu,

Sveopći zakon za sigurnost čovječanstva –  to je šerijat.

“Na tribini posvećenoj udžbenicima mektebske nastave, koja se održala u sklopu manifestacije “Selam, ya Resulallah” u amfiteatru Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, hfz.Ismet ef. Spahić je ispričao jedan Hadži Mujagin san. Naime, hadži Mujaga je sanjao hazreti Omera, r.a., kako ide Saračima u bijelim starinskim hlačama i bijeloj košulji te su se njih dvojica sreli kod Begove džamije, pa je hazreti Omer, r.a., upitao; “Hadži Mujaga, uče li se ezani i idu li djeca u mekteb?! Hadži Mujaga je odgovorio da se uče ezani i da djeca idu  mekteb, a onda je hazreti Omer zadovoljno klimnuo glavom i rekao da će biti islama sve dok ima mekteba i ezana.”[2]

“Hafiz Halid ef. Hadžimulić je spominjao da samo odabrani žive i završe svoj život kao što je to suđeno bilo Hadži Mujagi…”[3] Sam Hadži Mujaga bio je svjestan vakta svog putovanja k Njemu, a i mnogi drugi su bili svjesni toga kao što je to Hafiz Hadžimulić, šejh Hadži Halid ef. Salihagić i dr.

Prema tome, u podne 23.marta 1959. godine hadži Mujaga je doživio svoj  Šebi arus (Nevjestina noć) tj. preselio na bolji svijet. Njegovoj dženazi je prisustvovalo mnogo svijeta među kojima je bilo i mnogih uglednika tog vremena, te muderrisa i šejhova. Alija Nametak je u svojoj knjizi Sarajevski nekrologij naveo da je hadži Mujagina dženaza bila najveća dženaza u Sarajevu koju je on upamtio.

Hadži Abdullah Skaka kaže: “Kada je umro, veliki ga je svijet nosio na rukama. Dženaza je krenula od njegove kuće. Čim smo ga iznijeli iz kuće digli smo ga na ramena.. Sve do (Begove) džamije smo ga nosili na rukama… Išli smo preko trga, pa ispred Careve džamije, preko Careve ćuprije, kroz Abadžiluk, Sarače i na kraju smo stigli u Begovu džamiju. Na njegovoj dženazi bilo je preko nekoliko hiljada ljudi. Došlo je puno svijeta sa strane, naročito velika ulema, bilo je puno hodža…”[4]

Ovo je samo kratki prikaz života Hadži Mujage Merhemića iz djela Mesnevihan i dobrotvor Hadži Mujaga Merhemić koje je napisao Zajim ef. Kruško. O ovom insanu su mnogi govorili i pisali upravo zbog toga što je bio primjer pravog vjernika, ali i osobe koja je sve svoje obaveze obavljala na najbolji mogući način. Možemo reći da je svoj život nastojao da uskladi samo sa Božijom riječju i praksom Poslanika, s.a.w.s. i da upravo zbog toga ga možemo i moramo uzeti kao primjer u mnogo čemu. Za kraj, o značaju Hadži Mujage i ljudi poput njega, govorit ćemo citirajući Hadži Hafiza Halida Hadžimulića:

“Veliki ljudi iz skromnosti ne cijene sebe, a drugi, običan avam, ne zna im cijenu. Tek kad ih nestane, onda im se vidi vrijednost. A veliki ljudi živjeli su za druge, sebe nisu gledali; nisu ni mislili na sebe.”

(Svi detalji preuzeti su iz knjige Mesnevihan i dobrotvor: Hadži Mujaga Merhemić.)


[1] Usp.: Muhamed b. Ismail el Buhari, Sahihu-l-Buhari: Buharijeva zbirka hadisa, prijevod: Enes Ljevaković i dr., Visoki Saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2009, tom 4, str. 417.

[2] Zajim Kurško, Mesnevihan i dobrotvor: Hadži Mujaga Merhemić, Centar za istraživanje i unaprjeđenje duhovne i kulturne baštine u Bosni i Hercegovini, Stolac, 2019., str. 91.

[3] Ibid., str. 114

[4] Ibid., str. 120.

Komentariši

%d bloggers like this: