Dnevnici III: „Spominjati dobročinitelja, to je znak zahvalnosti na njegovom dobročinstvu!“

Priredila: Ajla Džagadurov


Treći tom Hadži Hafizovih Dnevnika njegovi učenici posvetili su njegovom učitelju, Hadži Mujagi Merhemiću, povodom šezdesete godišnjice njegovog preseljenja (1959-2019.) Bilješke sadržane u ovom tomu Hadži Hafiz je nazvao Razgovori kod Hadži Mujage i sadrže 6 Hadži Mujaginih dersova iako je, kako navodi Šaban Gadžo, takvih sveski sa bilješkama bilo sigurno više. Bilješke sačinjavaju datum, vrijeme i uredan spisak prisutnih slušača. Pored ovih nalaze se još i tri Hadži Hafizova dersa, kao i bilješke sa sijela kod Hadži Mujage.

U periodu posljednjih šezdeset godina o Hadži Mujagi napisani su brojni članci, opširna studija Fejzullaha ef. Hadžibajrića povodom dvadesete godišnjice preseljenja, te prva kompletna biografija Hadži Mujage koju je sačinio Zajim ef. Kruško, 2019. godine pod nazivom Mesnevihan i dobrotvor: Hadži Mujaga Merhemić.

Ovom prilikom Vam donosimo jedan mali dio isječaka iz trećeg toma Dnevnika:

Mesnevija srž svega

„Kad je Hadži Mujaga počeo kazivati Mesneviju, ja sam onda upijao svaku njegovu riječ.

Kakve studije, kakve nauke! kažem. Ništa me drugo nije interesovalo, jer je ovo srž svega!
Šteta što je naš svijet napustio ovu nauku i niko se ne bavi njom.
Ljudi završavaju fakultete, magistrate, doktorate, ali se niko ne bavi Mesnevijom. Trebalo bi Mesneviju uvesti kao predmet na naš Islamski fakultet.“

Hadži Hafiz, 9/4/2004.


Koliko Hadži Mujaga cijeni fes                      

„… – Ko danas nosi fes, taj je pravi, hālis musliman, musliman sa dna kace!

Još mi zvuče u ušima te Hadži Mujagine riječi.“


Kod Rasim babe

„…pa nama pojasni da je Rasim-baba 23 godine bio čuvar Begove džamije. A onda Rasim-baba ispriča kako je ta služba počela: Sanjam da sam u Begovoj džamiji, ibadetim. Kad dođe jedan čovjek, prepoznam da je to Gazija, i kaže: Rasime, stani na vrata i pazi ko ulazi! Kako ću na sva tri?, pitam se ja, a on me uze i povede sa sobom… Vidim biće hajr neki, i čekam ja šta će biti, osluškujem, kad dobijem taj posao! I tako sam ostao tu 23 godine, koliko je trajala i objava Kur'ana!“

 „Govorio je o bivšim ahbabima, koji napuštaju prijateljstva: jedne zaokupio dunjaluk, jedne vrijeme…, ja sam sam, ko udovica! A sad vidim šta je vrijedno, a šta nepotrebno… Gori su vidljivi neprijatelji nego nevidljivi, jer vidljivi liče na prijatelje, a ustvari su neprijatelji…. “

(Jedne prilike Hafiz je za njega rekao, vraćajući se sa Vratnika gdje ga je posjetio, pa blizu Jekovca, odakle puca pogled na Sarajevo, kaže: Pogledajte ovu kotlinu, koliko je samo u njoj ljudi! Svi oni da stanu na jednu stranu, a Rasim-baba na drugu, prevagnuo bi Rasim-baba!…)“


„ – Rahmetli Hadži Mujaga, kad bi se zamislio, imao je običaj reći:

Čini mi se, kad bi mi ko rekao: De se nasmij!

– ja bih zaplako.“

(Oko 1952.)


„Hadži Mujaga je o svakome lijepo govorio. Jedanput su ga upitali:

– Ama, Hadži Mujaga, ima l’ u tebe iko da ne valja?

Imam ja, odgovorio je on.“

(Od bule Fate, 5/V 1963.)


Hadži Mujagino mišljenje o partizanima

„Tako se raspao i ogromni Hadži Mujagin imetak. Država, vojska, istaknuti prvaci- svak je uzimao za sebe koliko mu je trebalo. Zakon o nacionalizaciji lišio je Hadži Mujagu skoro svih prihoda, tako da bi vjerovatno pao na prosjački štap, da ga nije smrt ugrabila…

Njegov rođak Ismet Žiga, postavio mu je jedanput ovakvo pitanje:

– Bogati, Hadži Mujaga, šta ti misliš o partizanima? Eto, skoro su ti sve oduzeli!

– Vala, gotov’ sam im sve oprostio: napravili su od mene Turčina! Prije nisam ni znao kako treba da se drži pravi mumin.“

(Zabilježeno početkom 1958. godine…)


„Kad vidite kakvo mjesto,

 puno bujnog zelenila,

nad kojim se nadvijaju ciprese,

znajte da se tu krije izvor.

(Mesnevija: 2722/VI)

Razumivši ovu divnu sliku, ja sam odmah pomislio na našeg dičnog šejha, oko kojeg se mi okupljamo. On je izvor znanja, a njegova kuća za nas je džennetska bašča. Bože, ti nam ga poživi!“

– Hadži Hafiz


Pojava Ganije

„U proljeće, 1956. godine, kad se je u Sarajevu pojavio novi mujezin, i zaokujisao sa munare Begove džamije- bila je to senzacija!

Svijet je zanijemio, slušajući njegov ezan, i uživajući u varijantama njegovog glasa.

Sjedimo kod Hadži Mujage poslije dersa iz Mesnevije, i vodi se razgovor o pojavi tog novog mujezina, koji je svojim glasom zadivio šeher Sarajevo.

– Kako mu je ime? – upitaće Hadži Mujaga.

– Ganija! reče neko.

– I jest Ganija! – odgovori Hadži Mujaga

(Ganija, na arapskom, znači: imućan, zgodan/bogat.)“


 Ṣulh (Izmirenje)

(…po pričanju Halida Varatanovića, 17.1.1959.)

Hadži Mujaga priča:

Odveo me otac na Bajram Mustafa- paši Babiću. A Mustafa-paša i Fadil-paša nisu bili u lijepim odnosima, jedno vrijeme. Pita Mustafa-paša Mulagu (Hadži Mujaginog oca): – Jesi li još kud hodo na Bajram?

– Jesam, a evo sad se spremam da idem Fadil-paši!

Nato odgovara Mustafa-paša: Pa lijepo!

Kad su (otac i sin) došli Fadil-paši, između ostalog razgovora, upitaće Fadil-paša Mulagu:

– Jesi l’ kud hodo po bajramima?

– Jesam- odgovara Mulaga – bio sam kod Mustafa-paše, sprema se, hoće tebi da dođe, dodao je od sebe Mulaga.

Fadil-paša se malo uznemiri, pa se odmah ustade i spremi se da ide Mustafa-paši, jer nije mogao sebi dozvoliti, da Mustafa-paša, kao stariji, dođe prvi njemu na Bajram.

I tako su se izmirili.“

(Zabilježeno, 4.V.2005. Halid Hadžimulić)


„Kad je bio dr. Halid Mahmutović zadnji put, upitao je: Kažu Hafize, da je Hadži Mujaga uvijek zvao tebe da do njega sjedneš i da te pitao, dokle smo stigli Halide? Jeste, kaže Hafiz, ja sam mu sjedio sa lijeve strane; bilo mi drago da sjednem do njega. Hadži Mujaga bi sjedio u dnu sobe, a ja bi sjedi do njega, tako da sam bio prvi do vrata, da bih mogao uskočiti ako šta zatreba, da pohizmetim.“

(19.10.1985.)


„Prošlo je skoro šest godina, otkako je Hadži Mujaga zatvorio svoju „Mesneviju“. Posljednji ders održao nam je u srijedu 4. marta 1959. godine, ovdje u ovoj sobi, na ovom mjestu, za ovom istom peštahtom. Tada, nismo ni slutili da nas čeka skori rastanak sa našim dragim učiteljem. Dvadeset dana kasnije, nestalo je Hadži Mujage između nas…“

XII/'64, 2 ‘ 10 h popodne (pado snijeg)


„Koliko smo izgubili Hadži Mujaginom smrću, to znamo samo mi, njegovi vjerni slušači, koji smo, kroz ovih sedam godina, ostali lišeni one duhovne hrane, koja nas je krijepila i snažila; onih neprocjenjivih uputa i savjeta, u kojima smo nalazili razgovora i razgale svojim svakodnevnim brigama.

Ali, neumoljiva sudbina, otrgnula je iz naše sredine najboljega među nama.

Ostali smo sirote.

Nema više Hadži Mujage.

Zatvorena stoji njegova Mesnevija.“

Komentariši

%d bloggers like this: