Piše: Eldar Ćatibušić


Ne vladaju svijetom vojske.
Ne vlada ni novac.
Sve što možeš vidjeti i posjedovati od materije, nije to,
ne može ni biti.

Znaš li šta su velikani u ovoj prolaznosti?
Bez njih ne može ni moćni, ne može ni bogati, a jadnicima, onima sa nadom sagorijelom, život znače.
Prijatelju, to su uspomene.
Cijeli život srca, duše i umove njima oživljavamo.

Rodih se, majčin osmijeh ugleda, eto je prva uspomena.
Ocu suza kanu, evo je druga.
Prvi korak napravih, još jedna.
Padom koljena raskrvarih, opet se pojavi.
Ruksak težak na leđa stavih, uspomena.
Pletenice plavokose djevojčice, srce zaigra, zjenice se raširiše, opet evo je.
U školskom dvorištu fasovah batine, uspomena.
Diplomu mi dadoše, kud sad? Uspomena.
Oženih smeđooku, srnu, pokloni mi malo lane, ah Bože, lijepa uspomena.

Ba-ba male usne izustiše, eto još jedna.
Krenu putem kojim i sam hodih, moja uspomena, sad svoje uspomene ima.
Nakupi se njih dosta, život prođe brzo, sad sam stari čovjek, na izmaku snage, svaku noć mislim i prisjećam se života, uspomene znače mi sve.

Koliko ću ih još u sjećanje urezati ne znam.
Sigurno ne puno.
Oronule su kosti, kosa sijeda postala.
Uskoro će duša moja, puna uspomena što u laticama srca leže;
tijelo potrošeno napustiti i sve će se uspomene moje u jednu pretvoriti.

Srca, koja još latica praznih imaju, da popune se čekaju,
tu ću živjeti dok me vremena trag ne odnese.
A neka srca će dok god kucaju čuvati mene, uspomenu.
Dvije vrste ljudi (uspomena) tada bude:

“Odmori se od svijeta i svjetine.” ili
“Dunjaluk i stvorenja od njega odahnuše.”