Piše: Kamber Kamberi
Čuje se pucketanje vatre dok stari Jakub sjedi naslonjen na svojoj musali, pogled mu pada na levhu na kojoj je kaligraf ispisao Allahove, dž.š., riječi: „O, vi koji ste povjerovali, zašto jedno govorite a drugo radite?“ Iako je u osamdesetima i dalje zbog njegovog glasa podrhtava sve u njegovoj blizini, a njegove oštre oči i uredno očešljana brada zajedno sa njegovim širokim ramenima daju osjećaj da se radi o brojci dvaput manjoj od njegovih osamdeset i šest. Proveo je svoj život čitajući, razmišljajući i postupajući po onome što nauči.
Iz svijeta razmišljanja ga dozva škripanje vrata i hladan zrak koji rashladi lice starog alima. Jakub okrenu pogled na vrata: bijaše to mladić, tek nagazio dvadesete, srednjega rasta, smeđe kose i plavih očiju. Bijaše to unuk Jakubovog prijatelja i kolege koji je pao kao šehid davne ‘55. u bitci za Vozuću kod Zavidovića. Muhamed ga je uvijek podsjećao na svog izgubljenog prijatelja i zato ga je mnogo volio.
– Uđi- reče mu starac, podvijujući svoje noge kako bi mu napravio prostora da sjedne.
– Selam alejkum, hadžija.
– Alejkumu selam, dobri Muhamede, hajde bujrum. – nasmija se toplo- kako si?
– Onako, – izusti Muhamed tužno – tmuran dan, baš kao moje misli i osjećaji.
Jakub spusti pogled na čaj, promiješa ga, popi gutljaj i blago reče: „Gdje je zapelo, moj Muhamede?“
Muhamed, kao da je jedva čekao da mu starac postavi to pitanje i kao da je baš zbog toga došao, reče: „Vi ste mnogo toga prošli u životu, završili ste mnoge škole, znate napamet više nego sam ja pročitao, govorite onoliko jezika koliko je dovoljno da se ni u jednoj zemlji ne osjećate kao stranac, da li ste ikad izgubili nadu?“
– Jesam, – odgovori starac, a zatim doda – zar ima neko ko nije?
– Da li ste se ikad uplašili?
– Jesam, – odgovori starac jednostavno i ne stideći se.
– Da li ste ikad klonuli i pomislili da nemate snage nastaviti dalje? – nastavi Muhamed znatiželjno.
– Jesam, često. Pogotovo u tvojim godinama. Svaka nevolja koja bi me zadesila pomislio bih da je to moj kraj, a onda kad bih je savladao, kako obično i biva u životu, već pri sljedećem udarcu bih poželio da me Bog d'o opet zadesilo ono čega sam se nedavno toliko bojao, jer svaki udarac je bio teži i teži… – stari Jakub pogleda u daljinu kao da i sada gleda te udarce kako se nižu jedan za drugim i sebe kako se suočava sa njima za svakog misleći da je najteži, uzdahnu, klimnu glavom kao da sebe kori što se uopšte bojao.
– Šta sada u ovim godinama imate reći o tim teškim udarcima? – mladićeva znatiželja je rasla svakim odgovorom.
– U ovim godinama… – zastade stari Jakub stavljajući svoje noge unakrst ‘ala turka’ i spuštajući svoje krupne ruke na svoja koljena, pogleda mladića kao da pogledom želi proviriti u njegovo srce i nastavi – u ovim godinama shvatam da nijedan udarac nije bio težak, shvatam da uopšte nije ni bilo udarca.
Muhamedove obrve se visoko podignuše, njegove plave oči se širom otvoriše – kako to mislite? – upita kao da je otkrio neki novi svijet.
Stari Jakub se nasmija Muhamedovom izdenađenju pa mu stade objašnjavati: „Jednostavno, sve je bilo taman toliko koliko sam imao snage u tom trenutku i ništa od toga nije bilo poteškoća ni udarac – naprotiv, to su bili samo pomoćnici od dragog Boga koji su imali zadatak da mi pokažu šta sve mogu, da me motivišu da otkrijem svoju snagu koja bi ostala skrivena u meni da nisam ugostio gosta kojeg često nazivamo nevoljom.“
Muhamed kojeg je najviše tištilo stanje muslimana odluči da iskoristi priliku i da u ovoj riznici potraži odgovore. Pogleda u daljinu kao da se našao u nekom nepoznatom kraljoliku u kojem traži šta god poznato, a zatim spuštenog pogleda tužno progovori:
– Znate, nekada poželim da istrgam svoje srce iz grudi i očistim kao što se čisti prljavština iz tkanine… Nekada poželim da izvučem svoje misli iz uma i da se suočim s njima, da ih opovrgavam – jedno po jedno, poželim da odem daleko – negdje gdje me niko ne zna i nikoga ne znam, da zavrištim iz sveg glasa da se sve što diše udalji od mene, da ostanem sam…
Mudri Jakub podiže svoje debele obrve, nasmija se i upita svog mladog sagovornika:
– Dobro, a hoćeš li, ako to uspiješ, pobjeći od sebe, od svojih misli, svojih osjećaja…?
– Ali zbunjen sam – to su bile jedine riječi koje je mogao izustiti zbunjeni Muhamed, tek sada primjeti ispred sebe čaj kojeg je dječak, Jakubov praunuk, postavio ispred njega – spusti u njega kockicu šećera koja je ubrzo nestala, promiješa i popi gutljaj.
– Šta te zbunjuje? – strpljivo upita starac.
– Zašto ljudi uporno jedno govore a drugo rade? Šta se dešava nama muslimanima? Zašto smo izgubili snagu, ima nas više nego ikad, a slabiji smo nego ikad?
– Muhamede, muslimana danas ima više nego što je ikad bilo, to si u pravu. Da li si primjetio da je do malo prije pored tvoga čaja bila kocka šećera? – Muhamed klimnu glavom – kakav je bio utjecaj te kocke na čaj dok je stajala pored čaše i kakav bi bio utjecaj hiljade takvih kocki dok stoje pored čaše?“
– Nikakav, ukus čaja će ostati isti ma koliko bilo šećera pored čaše. – zaključi Muhamed.
– Upravo tako- nasmija se stari Jakub – a šta se desilo kad si spustio kocku šećera u čaj?
– Nestala je – reče Muhamed padajući u zamku starog lovca.
– Nije, moj Muhamede, naprotiv, ona je tek tad počela postojati. Ni hiljadu kocki pored čaše nemaju snagu i utjecaj te jedne kocke koja se spusti u čaj.
Muhamedu i dalje nije jasno kakve veze ima kocka šećera i čaj sa stanjem muslimana i onim što njega muči pa upita: „Da, to je tako, ali kako to možemo povezati sa onim što mene muči?“
– Vidi, Muhamede, muslimani su danas toliko zaokupljeni vanjštinom, strastima i dunjalukom da su oni zapravo poput hrpe kocki šećera koje neumorno oblikuju svoj izgled. Svađaju se – da li je brada ovakva ili onakva, da li je odjeća duga ili kratka, ko je kojeg mezheba, ko je koje nacionalnosti i tako u beskraj. Oni u sebi sadrže slatkoću svoje vjere, ali je ne koriste, malo je onih koji se sa svojom vjerom ‘bace’ u stvarnost pa naizgled nestanu, a zapravo jedino takvi postoje i ovo što ima dobra, a ima ga, to je zbog takvih.
Muhamedu zacakliše oči kao da je otkrio nešto što mu toliko treba – Bože, – pomisli – zar je odgovor mogao biti u kocki šećera?
Pogleda starog Jakuba zahvalno i zaključi: „Da li to znači da sva teorija koju znamo: Kur'an, hadisi, silne izreke i mudrosti koje pamtimo i ponavljamo, da je sve to samo kocka šećera koja stoji pored čaše, a da je čaj stvarnost i društvo u kojem živimo?“ Jakub klimnu glavom odobravajući, „da li to znači onda da je slabost muslimana u tome što se nalaze na margini života – pored čaše, a ne u čaši?“, stari Jakub klimnu glavom i podiže obrve ohrabrujući Muhameda da nastavi dalje, „da li to znači da trebamo da se uključimo u stvarnost i da mi, baš kao što je naša velika ulema zlatnog doba, živimo u stvarnosti i analiziramo istu?“, Jakub je nastavio klimati glavom, „da li to znači da ne smijemo očekivati da neka davno istopljena kocka u davno ispijenom čaju zasladi naš čaj – stvarnost i današnjost koju mi ispijamo?“
– Aferim, aferim, to je upravo tako kako si shvatio. – izusti starac zadovoljno.
– Dakle cilj je da ta ‘naša kocka’ bude što veća i što ljepše oblikovana, ali ne zbog nje same već kako bi se istopila i zasladila vrijeme i mjesto u kojem živimo?
– Upravo tako, dobri. Uči Kur'an, ali ne praznim učenjem, ne samo da bi učio. Svaki je ajet posebna kocka šećera, tvoje je da to uzmeš i istopiš u svojoj stvarnosti, svaki hadis je kocka šećera, svaka izreka, svaka mudrost je kocka šećera. Ni Kur'an, ni hadis ni bilo kakva mudrost neće pomoći makar je svu znao napamet i stalno ponavljao, malo postupanja po tome je bolje od puno teorije, baš kao što je jedna kocka u čaju bolja od hiljade njih pored čaše. To je ono što muslimanima danas fali – imamo pune hazne šećera ali mi nismo ti koji određujemo ukus stvarnosti koju ‘ispijamo’ već neko drugi, neko svjesniji i pribraniji.
Muhamed ustade, poljubi ruku starom Jakubu, zahvali mu se i ode. Shvatio je da je dan zapravo prelijep, jer je upravo sada neko svoju kocku ubacio u njegovu stvarnost.
