“… i ti se prisjeti Sarajeva…”

Piše: Amina Bećar


Ne pitajte me volim li druge gradove, jer još nikad nisam napustila ovaj. Katkad u noći pohrlim prošlosti i vratim film u stare dane. Tamo vrijeme još ništa nije promijenilo. Skitam labirintima sjećanja prateći dječaka s kojim je grad vodio neizvjesnu trku odrastanja. Sarajevsko nebo nije bilo te sreće da njime protitra padalica. Titralo je nešto strašnije, ali je ipak vuklo želju za sobom. Želju da prestane. Želju da se vrati svrha nekog tamo 8. marta. Sve o čemu se da pisati, u poleđini ima ratnu povijest. Naš svijet je ogromno ogorčeno mjesto koje zaslužuje skidanje zastora koji prekriva sramotu.

Bjelina beharnih vijenaca sebično je opasala krošnje drveća, i u ljubičastom sutonu zamire staro Sarajevo. Nema slijepih, svaki kraj jedne je začetak nove ulice. Spokojno u dostojanstvu, na dnu vidika, prestaje i počinje. Nije se bojalo da progovori i ne krije ožiljke.

Ugasit će se svjetlo na kuli i ti se prisjeti Sarajeva.

Sjeti se sarajevske jačine da održi duh i hrabrosti koju je smogao ovaj Feniks da krilima odagna pepeo koji su po njemu rasuli neprijatelji. Puno prepreka, a ipak bez trunke hrđe na srcu. U malehnom svemiru odigran je sarajevski rulet. Na pozornici života šćućurenog Sarajeva, diktiran je sarajevski proces, na koji se publika Evropa nije usudila aplaudirati. Jedna epizoda je o tome kako su ne želeći naše postojanje, htjeli nas staviti pod olovne okove svojine. Planovi su im se izjalovili i srce ovog Feniksa čvrsto je obgrlilo svoje ratnike. Sigurno ste čuli za komparaciju Sarajeva i djeteta. Ovo dijete na svojim plećima nosi breme rata. I dan danas, ne stideći se, gordo su uzdignute zgrade sa ožiljcima od gelera. Neka se oni stide.

Kao dijete nisam razumjela zašto su nam sive ulice i zašto su nam zgrade unakažene. Sad razumijem. Da bih ja bila dijete. Ne znam jeste li čuli da Sarajlije priču o životu i smrti objašnjavaju jednostavno. Na svakoj granati, na svakom snajperskom metku ucrtano je jedno ime. Ako je tvoje, naći će te u podrumu, stanu ili sporoj šetnji. Nema mjesta u gradu gdje te tvoj metak neće zakačiti. Sloboda postoji i iza kraja svijeta. Ne znam kako ga ti pamtiš, ali ondje je gdje je oduvijek i bilo.

Ono će biti, sve drugo će proći. Nakon “Bilo jednom u Sarajevu” ostao je “Savršen krug” i “Otac na službenom putu”. “Teško je biti fin”. Epizoda je gotova. Razvedrilo se. Ne možeš protiv inata Sarajlije, kad nam je i kuća Inat.

Obedemljen je i živahan u nadi da će zapamtiti generaciju bez rata. Izdiše, dotrajava i umire, ne vidiš li, istovremeno se rađa i uzdiše. Strahovi su se susreli. Od preko četiri stotine hiljada atoma, sazdana je srž ovog grada. Voliš ili ne voliš. Ime mu je Hrabrost, Nada, Život. Prostodušno sa grajom na čaršiji i ćejfom Sarajlija. Moj brod je moj grad i sa milion sudbina.

Sevdah ponire kada njime zboriš zvjeri o ljubavi. Grmljavina umornih snova mojih i utopljeni začarani krug pomjeraju granice u skrivenom svijetu. Prizor ni kroz maglu nije mi stran. Nazirem svjetiljku što zamijeni dan. Pod svjetiljkom dnevnik Sarajeva koji na dlanu čuva fragmente ovogradske prošlosti. S logikom i harmonijom u svakoj bašti je iscrtana na strmim padinama arhitektura sa duhom i oduševljenjem. Udaren je pečat u pjesmi, i opjevani su voćnjaci i bašte, jasmin i Emina. Svako malo, kao lavine snijega ruše se bijeli nišani. Ruši se i pokušaj zaborava. Tu je. Jače je. Kao kad vjetar povalja klasje, tako zapetljano – ne izdaleka koliko izbliza, izgledaju nišani.

Na isheklanom miljeu Sarajeva leži prostrt reljef. Počiva oružje Bosne i rađaju se oblici novog života. Ovaj grad podsjeća  na leptira koji nekoć  bješe okovan struhlom čahurom.

Sačuvaj djelić onog sna u njedrima, jer iza duge nisu boje, već prašina. A ti, sjećaš li se Sarajeva? Svaki put kad ga okrune jorgovani ono plamti u ratnom vihoru. Vrijeme je da skreneš pogled. S Igmana imaš pošiljku uz osmijeh. San i eho ezana s Vratnika. Kamenim padinama obgrljena Miljacka, kad bi pričala… Neću da klešem novi avlijski prag, meni je ovaj dobar. Riječi o herojima bremenite su plemenitošću. Jer, herojstvo nije titula i ne treba mu orden. Sve ovo je priča iznad besmisla i populizma, iz našeg šehera, a ne iz nerealnog filma. S istinom nema srljanja, sklopi komadiće razbijene mašte i proživi ih. Kvalitet projekcije sarajevske bajke se ogleda u čari Feniksa. Ne znam da je ikad išta odgovaralo legendi, kao sama legenda.

Comments are closed.

%d bloggers like this: