Intervju obavila: Ajla Džagadurov
U svome najnovijem tekstu, o covid-u 19, naveli ste čovjekovo narušavanje i uništavanje prirode kao treći aspekt dinamike razvoja savremenog čovječanstva. Pronalazimo jednu poveznicu između prirode u fizičkome smislu i prirode čovjeka (fitra) koju čovjek također treba čuvati budući da će za knjigu vlastitog života polagati račun na Ahiretu. U kojoj mjeri je ramazan prilika da čovjek odbaci, pored loših navika, i one duhovne, prohtjeve vlastite duše (nafs) i okrene se ka čišćenju, doslovice glačanju (sikala) vlastitoga srca (fuad)?
Prof. dr. Beglerović: Tekst koji spominjete nije nastao kao studijski pristup problemu pandemije, već uslijed pritiska velikoga broja vjernika koji skoro neprestano „tumaraju“ sadržajima interneta tražeći kakav-takav smisao trenutne situacije u kojoj se nalazimo. Taj pritisak smo, kao uredništvo stranice znaci.com, kroz brojna poznanstva osjetili te odlučili barem otvoriti neka pitanja koja se odnose na problem pandemije odnosno aktuelnog društveno-religijskog života kao i „post-virusnog svijeta“. Tako, pored toga teksta, jedan od osvrta koji će biti uskoro postavljen na našu stranicu naprimjer skreće pažnju na zanimljive činjenice vezane za bezgotovinsko plaćanje. Namjera je napisati ih nekoliko iz različitih oblasti.
Vraćajući se izravno na Vaše pitanje, sva tri navedena aspekta: duhovno-religijski, društveni te odnos prema prirodi imaju identično ishodište, a to je čovjek. Zato narušavanje prirode ne predstavlja, da se tako izrazim, neko metaforičko uništavanje i sâmoga čovjeka niti podrazumijeva tek posljedični odraz na čovjekov svakodnevni život, kako se to dominantno i u radovima muslimanskih autora naglašava. Ono je doslovno ogledalo stanja čovjeka, ili, kako ste Vi upotrijebili pojam, „zapuštenosti“ fitre. Najkraće rečeno, nemoguće je očekivati od društva koje je hladno, neiskreno, manipulativno i sl. da njeguje okoliš u kome živi. Slučajevi u kojima priroda jeste sačuvana i uređena, naprimjer u industrijski razvijenim zemljama, samo je dio njihovog ukupnog odnosa prema okolišu budući da upravo te zemlje snose najveću odgovornost i za uništavanje prirode u srednje i slabo razvijenim industrijskim zemljama, i za globalno zagađenje. Nakon našeg strašnog iskustva u Bosni, kada posmatrate suđenja čak i nepopravljim ratnim zločincima, skoro je svaki od njih na suđenja dolazio lijepo obučen i uređen. Zato je važan kontekst, zadržavanje samo na očitom često zavara.
Mislim da ovo često prevari i ljude u mjesecu ramazanu. Naime, kao što su, mada danas pretežno starije generacije, vjernici koristili tzv. učajluke da se pripreme za nastup mjeseca ramazana, tako je zapravo svih jedanaest mjeseci njegovo dočekivanje. Prakse odgajanja duše i čišćenja srca koje ste spomenuli, suština su u blagoslovljenom mjesecu ramazanu, međutim, one će biti onoliko snažne koliko je bio visok intenzitet rada na njima u periodu od prethodnoga mjeseca ramazana. Zato vjernici nerijetko očekuju da se nekako iznenada u mjesecu ramazanu promijeni baš sve. S obzirom da svevišnji Allah čini samo ono što On hoće, i to je moguće, no, samo u rijetkim slučajevima, kao pokazatelj Božije svemoći.
Hazreti Ruzbihan Bakli Širazi postavio je vrhunac duhovnoga iskustva u mjesecu ramazanu na dva temelja: Jedan je konstantno traganje za Božijom blizinom tokom cijele godine (mekâmut-taleb), koji, posljedično, dovodi do stepena trajnosti užitka Božije blizine (mekâmut-tareb). Ovo podrazumijeva kur'anski ajet: „Pa ko posvjedoči (še-hi-de) od vas Mjesec, taj neka posti!“ (el-Bekare, 185. ajet)
Drugim riječima, ključ je u pojmu po/svjedočiti. Slično ovome, hazreti Ebu Bekir Vâsitî pitanje svjedočenja mjeseca ramazana objasnio je kao pristupanje tome svetovremenskom periodu na tri načina. Prvo je svjedočenje svevišnjega Allaha i Njegove Naredbe (emr), što podrazumijeva post od bilo koje forme suprotstavljanja Božijim odredbama te (zabranu) klanjanja bilo čemu osim jedinome Allahu. Druga mogućnost je svjedočenje kao izraz iskazivanja poštovanja prema mjesecu ramazanu, rekli bismo – dominantan pristup, što ima za posljedicu suzdržavanje od bestidnoga ponašanja i ružnoga govora, drugim riječima, osoba je na neki način sâma od sebe zakrila svjedočenje Lijepoga Božijega Imena „Ramazan“ te svjedočenje Božijega Svojstva Samedijjeta – jestva jedinoga Izvora i jedinoga Utoka. Konačno, najniži, rekao bih, način obilježavanja mjeseca ramazana jeste onaj u kojem se, da se tako izrazim, postač, u određenom smislu, dîvi sâmome sebi, veliča vlastite postupke i vlastiti post, a u tim slučajevima svevišnjemu Allahu ne treba kao dokaz post toga roba i to je ono što je hazreti Pejgamber, alejhiselam, rekao: „Kod nekoga postača, sva korist od posta je glad.“ (prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježe Nesâî, Ibn Mâdže i Ahmed)
Da li će i ta osoba dobiti nagradu za post, o tome svakako odlučuje samo jedan i jedini Bog, kao, uostalom, i u svemu, no, zasigurno je da time čovjek sebe lišava neponovljim Allahovim darovima, budući da se kao i u svemu, tako i u svakome mjesecu Ramazanu dragi Allah manifestira na originalan, neponovljiv način.
Naveli ste, također, da fizička veza nije jedini način ostvarivanja kontakta te da postoji ona duhovna, koja je „ključna“. Analogno činjenici da ćemo određeni dio, ako ne i čitav Ramazan provesti u izolaciji (a nadamo se da, ako Bog da, to neće biti slučaj), u prisustvu (hadret) Svevišnjeg Gospodara i Poslanika, s.a.w.s., da li je ovaj Ramazan i odlična prilika da se čovjek zaista osami, u potpunosti i vrijeme iskoristi kvalitativno, a ne da se samo prepusti onome što bismo mogli nazvati „životarenjem“.
Prof. dr. Beglerović: Važno je početi sa onim što sam prethodno opisao. Doslovno gledano, izolacija jeste dobar primjer da se osoba posveti prije svega promišljanju, pa potom učenju i čitanju Kur'ana te ostalim ibadetima. Međutim, uvijek treba imati na umu da je ta izolacija nametnuta ljudima izvana, nije prirodna i logična posljedica čovjekovog unutarnjeg duhovnog razvoja. Prvi dani koje su ljudi provodili u posljednjem ratu, naročito u onim sredinama koje nisu odmah pogođene oružanim napadima, imali su sličnu dinamiku kao prvi dani provedeni u izolaciji uzrokovanoj pandemijom, kod osoba koje su imali u svome domu sve što im je trenutno bilo potrebno: dosta se šalilo, poušavao se pronaći neki smisao za ono što se dešava, vraćanje na rudimentarne oblike egzistiranja budilo je nerijetko simpatije i sl. Štaviše, jedan broj u to vrijeme mlađih ljudi, i danas govore o životu u počecima Agresije kao o stanju koje kod njih budi neku melanholiju. No, kasnije se rat pokazao u svoj svojoj punini.
Identično je sa ovim stanjem, odnosno kasnije sa vremenom, uslovno rečeno „postvirusnog svijeta“. Kako sam rekao, bez obzira na porijeklo virusa, prirodno ili sintetičko, aktivnosti vezane za sprečavanje njegovoga širenja definitivno se koriste u političke i geopolitičke svrhe. To je činjenica. Analogno, svijet će, sada se može reći – izvan svake sumnje, funkcionisati na potpuno drugačiji način negoli je to bilo do sada. Mislim da se ljudi ovoga pribojavaju, da većina to osjeća mada rijetko ko o ovome govori, posebno u medijima. Zato mislim da su u ovome mjesecu ramazanu vjernici pred dvostrukim iskušenjem, u smislu dvostruke samo/obmane s kojom se sučeljavaju.
Jedna je upravo taj „početni“ osjećaj posebnog ugođaja u kojem protječe mjesec ramazan. Lično, skoro nikoga nisam susreo, a da nije opisao svoj osjećaj na ovaj način. Povlačanje u kućnu atmosferu, fokusiranje na jedan zatvoreni ili polu-zatvoreni prostor, pa do onih malobrojnih koji, kao članovi džematskih odbora, klanjaju teravije međusobno fizički udaljeni i u malome broju, nudi jednu dozu, da se tako izrazim, „mističnosti“ i romantičnosti.
No, kako sam rekao, to povlačenje je vjerniku nametnuto, te mislim da kod većina nas nutrina jednostavno nije spremna to podnijeti. Stoga će se kasnije vjerovatno javiti prva, da ih tako nazovem „zasićenja“, i tek tad će uslijediti logičan odgovor na novu situaciju, i to u brojnim, do tada nezamislivim formama. Kao što znate, i dosadašnje obilježavanje mjeseca ramazana praćeno je također širim kontekstom, čovjek je vlastito iskustvo izražavao istodobno sa svojim svakodnevnim, uobičajenim obavezama. U ovome se nalazi ta druga mogućnost samo/obmane ili druge krize, kada će se pojaviti snažna potreba za duhovnim autoritetom, koji više neće moći biti vještački „doziran“ (visoko-akademskim, misionarskim, birokratskim ili neoislamo-kapitalističkim utjecajima) i, analogijom ovakvoga predavanjq internetu koji je sada i definitivno zaseban spoznajni izvor, taj autoritet neće biti prepoznat u institucijama. Zanimljivo je da je skoro svaki aspekt društvenoga života promijenjen, da je svaka aktivnost otežana. Ipak, postoji nekoliko izuzetaka, među njima su skoro neometana distribucija električne energije i, za našu zemlju rekao bih – skoro nevjerovatna! stabilnost internet veze.
Po mome mišljenju, odgovor na sve ovo, a ujedno i autentičan izlaz iz situacije u kojoj se nalazimo, jeste svođenje korištenja interneta na minimum (samo koliko je to potrebno, naprimjer nastava za studente i sl.), te prepuštanje sadržajima časnoga Kur'ana.
Sa Katedre za akaid govorili smo i ranije o tome da, želeći pomoći široj zajednici, nesvjesno smo pretvorili obilježavanje mjeseca ramazana u brojne strogo formalizovane načine njegovoga iskazivanja: previše entuzijastične čestitke, tehničko usavršavanje organizovanja predavanja i učenja mukabela i dr. Pored toga, pokrenut je cijeli niz dodatnih aktivnosti, tako da se vjernici, čekajući vrijeme iftara, doslovno utrkuju stizati na što više mukabela, predavanja, različitih ramazanskih programa (na TV-u, radiju, uživo) i sl. Pošlo se sa time da sve ove aktivnosti po sebi ne mogu biti loše. To i jeste tako, međutim, zaživjela je praksa da se ljudi nekako nisu imali vremena fokusirati na mijenjanje vlastitog duhovnog stanja. Naprosto se pred nama pojavio velik broj sadržaja koji su do te mjere bili interesantni da smo zaboravili, nismo uspjeli posvjedočiti nastup mjeseca ramazana u našem srcu. Ne želim ovime reći da su naše ramazanske aktivnosti, ne daj Bože, loše, niti da su sve odlične i opravdane, naprotiv, jednostavno, smatram da smo se, vjerovatno nesvjesno, previše posvetili „tijelu“, a neoprezno zapustili „dušu“.
Moguće da su nas malo zavele, naročito u većim urbanim centrima, brojne mogućnosti obilježavanja mjeseca ramazana kao neke manifestacije, tako da se „uspjeh“ u mjesecu ramazanu mjerio brojem i kvalitetom tih manifestacija, medijskih i onih realizovanih uživo. Polazeći od sebe, onaj izraz čežnje, skoro boli (dert) za Allahovom blizinom, bio je stavljen u drugi plan. Kako kaže hadži Selim-efendija: „Kakav nosiš dert u sebi, tako ćeš (uputu ili put prema zabludi) i primiti“ (Tuhfa, 465. bejt).
Iskustvo odnosno svjedočenje dragoga Boga vazda je osobno, ne može biti niti institucionalno, niti posuđeno. Snagom toga ličnog svjedočenja čovjek i jeste pred dragim Bogom: „Došli ste Nam pojedinačno, kao što smo vas i stvorili prvi put“ (sura el-En'am, 94.). Institucija, iskustva drugih i slično, tu su samo da budu sjajan oslonac čovjeku, pomoć i asistencija. Ništa drugo! Po uzoru na hazreti Muhammeda, alejhiselam, učitelji su tu samo da pomognu učeniku, sâmo osvjedočenje isključivo je njegovo. Tako je i sa doživljavanjem blagoslovljenog mjeseca ramazana.
U jednom prethodnom intervjuu, naveli ste da je jedno od Allahovih dž.š. imena upravo Ramadan. Koliko je moguće primjetiti posebne manifestacije (tajaliyyat) ovog Njegovog imena u ramazanu, shodno različitim vlastitim kapacitetima, i njima se posvetiti?
Prof. dr. Beglerović: Sve zavisi od snage osvjedočenja svakoga pojedinca. Kao što mjesec ramazan nastupa, traje i prolazi bez obzira obilježavao ga neko ili ne, tako se u njemu dragi Allah posebno manifestuje Svojim Lijepim Imenom „Ramazan“, primjećivali mi to ili ne. Štaviše, manifestiranje ovoga Lijepog Imena slično je svojstvu posta u mjesecu ramazanu, za kojega svevišnji Allah kaže doslovno da je Njegov (hadisi kudsi prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježe Buharija i Muslim).
Naprosto, koliko god pisali ili govorili o mjesecu ramazanu, nemoguće je sve reći. S obzirom na specifičnost Božijega manifestiranja u njemu, te posebnosti značenja posta u njemu, mislim da ne bismo pogriješili kada bismo rekli da su tajne mjeseca ramazana neiskazive. No, sasvim su realne. Njihovo svjedočenje zavisi od duhovnoga stanja pojedinca. Makar se o njima čitalo i slušalo, kada ih neko doživi, uvijek ih vidi drugačijim negoli je o tom slušao. Kur'an, sunet te djela duhovnih prvaka o ovome govore. Samo ih treba (znati) čitati.
Svjedočenje siline Božijih blagodati koje se izlijevaju na cijeli svijet u ovome vremenskom periodu, zavisi od duhovne snage, podobnosti (isti'dâd) vjernika. Ukoliko bi neko i posvjedočio doslovno svaku Božiju blagodat u mjesecu ramazanu, ne bi je mogao iskazati. I sâm poslanik Muhammed, alejhiselam, postio je mjesec ramazana. O onome što je neiskazivo, o tome se može samo šutjeti.
Na ovaj način je hazreti šejhi ekber Ibn Arebi opisao stanje hazreti Merjeme nakon što je rodila hazreti Isâa, alejhiselam, nije samo šutjela pred svim ljudima (fe len ukellimel jevme insijjen) već je i – postila: „Obavezala sam se Svemilosnom – postom“ (Merjem, 26. ajet).
Znamo da je ramazan, kao treći po redu mubarek mjesec, nakon redžeba i ša'bana koji slove kao mjeseci Svevišnjeg Gospodara, dž.š. i Božijeg Poslanika, s.a.w.s., poznat kao mjesec ummeta. Do sada smo ramazan obilježavali u našim džamijama, kroz mukabele, zajedničke iftare, teraviju namaz, a sada, u izolaciji, prinuđeni smo sve to svesti na krug porodice. Kako pomiriti prethodno navedenu činjenicu sa našom trenutnom situacijom? Stavlja li se u ramazanu teža na ummet ili pak na pojedinačni duhovni napredak, ili je ramazan upravo spoj toga dvoga?
Prof. dr. Beglerović: S obzirom da vas znam kao studente, a i sjećam se prethodnog intervjua, imam potrebu da pohvalim Vaša pitanja. Prilično su nenametljiva, a istovremeno otvaraju prostor za angažirane odgovore. Nemojte zamjeriti ovakav početak odgovora, međutim, tako sam osjetio i imam potrebu to reći.
Kao i ostala, i ovo Vaše pitanje kontekstualizuje mjesec ramazan kojeg svjedočimo u ovoj godini, te se stalno vraćamo na problem pandemije. Kako sam naznačio, najmanje su angažovano o ovome govorili i pisali muslimanski intelektualci. Štaviše, uz nekoliko izuzetaka, naglasak je u tim tekstovima bio, rekao bih, na nužnosti dodatnog ovladavanja tehnologijom te podizanja standarda života, kako muslimanskih naroda tako i uopšte cijeloga svijeta. I zbog ovakvog pristupa sam, moram priznati, tužan. Jer, očito je dio čovječanstva postigao to što se stavlja u obavezu, no, slika svijeta samo je dodatno pogoršana. Drugim riječima, fokus treba biti na čovjeku, na njegovoj duhovnoj preobrazbi. Nemoguće je, po mome mišljenju, očekivati promjenu stanja čovječanstva ukoliko se uvede neki plan koji ne dolazi iznutra, iz čovjekovog oplemenjenog srca.
Samo čovjek koji spozna sebe, spoznat će i Gospodara koji je i njega i sve što postoji stvorio, te iz te proživljenje spoznaje (ma'rifa) može biti u stanju ponuditi novu paradigmu razvoja cijeloga svijeta, koja bi dovela sve segmente života u ravnotežu. Ne zaboravite, narušavanje ravnoteže (i'tidâl) predstavlja čin pridruživanja partnera svevišnjemu Allahu – širk, budući da Allahov Zakon (sunnetullâh) upravo označava ravnotežu svega stvorenoga, sa čovjekom kao halifom u njenom središtu: „…pa opet oni koji ne vjeruju – druge sa Gospodarom svojim izjednačuju (ja'dilûn).“
Jer ravnotežu je u svijet položio dragi Bog, a nije je izmislio čovjek.
Ukoliko je moguće ovako se krajnje uopšteno izraziti, period kojeg uvriježeno oslovljavamo tradicionalnim, karakterisan je insistiranjem na principu zajednice, džemata. U posljednjih skoro tri vijeka, moderno društvo se izgradilo na principu individualizma, postavivši čovjeka, kao individuu, u opoziciju prema skoro svakoj formi zajednice. Ezoterijski ustanovljeni aktuelni geopolitički blokovi svoj sukob, između ostaloga, predstavljaju i kao sukob tradicionalnog, građenog na zajednici, sa modernitetom, građenim na individualizmu. Mislim da će, ukoliko li dođe do kreiranja te nove vrste paradigme razvoja čovječanstva, to biti upravo na nekoj vrsti stvarnog, ne vještačkog, pomirenja odnosno uspostavljanja ravnoteže između zajednice i pojedinca.
Polazište za ovo može upravo biti mjesec ramazan, u kojemu je fokus, kako sam rekao, na pojedincu koji realizuje svjedočenje, no to što u njegovoj nutrini zrije, vjernik nužno i ispoljava, time ostvarujući se u svojoj zajednici, odnosno unutar šireg društva. Stoga je mjesec ramazan i period građenja sebe, ali i popravljanja zajednice. Samo treba svemu dati ono što mu je neophodno.
