Intervju obavila: Lejla Omerović
Neophodno nam je da imamo (punoljetan) džemat kao oazu zaštite, oazu vjerskog i duhovnog ozdravljenja, te da džemat aktivno živimo.
1. Možete li nam reći o samoj svetosti i specifičnosti mjeseca ramazana; koja je prednost tog mjeseca u odnosu na druge? Šta je sami cilj ramazanskog posta?
Prof. dr. Isanović: Svetost ramazana zapravo proizilazi iz svetosti Volje Milostivog Stvoritelja da on (ramazan) bude sveti mjesec sa preobiljem Njegovog blagoslova, milosti i oprosta za ljude. U ramazanu se, više nego u bilo kojem drugom momentu, (zemaljsko) vrijeme otvara prema vječnosti, zemlja prema nebu, materija prema duhu i teže postati jedno. To (doseže) vrhunac u Noći Kadr kada se sve što gori ljubavlju prema Uzvišenom Stvoritelju i što je doseglo duhovno pročišćenje utapa u bezmjerje Njegove milosti i Njegovog oprosta, kreće se prema obzorjima novih nadanja i svog – u svjetlosti Allahove vjere zasnovanog – novog početka.
Dani ramazana su vremenske sekvence vječnosti, koja je sveta. Dakle u njemu (ramazanu) vječnost Voljom Gospodara svjetova sa posebnom blagodarnošću pohodi naše zemaljsko vrijeme potamnjeno ljudskim grijesima i, svjetlošću Božijeg ruha, pročišćuje ga. Ona (vječnost) ga tako prožimlje svojim svetim ritmovima i ne dopušta da onó odveć profano, materijalno i duhovno posrnulo u njemu (u zemaljskom vremenu) potpuno prevlada i stanovnike zemlje odvoji od vječnih Božanskih vrela.
2. Šta je to što vjernik treba da osvijesti kod sebe u toku ramazana; koji je put promjene vlastitih nedostataka, i koje osobine treba da baštini musliman u svojoj ličnosti?
Prof. dr. Isanović: To da je njegov život dar i naročita milost Stvoritelja te da je tu, u ovom časovitom svijetu, sa određenom svrhom. Stoga svaki vjernik treba da prepozna svoje temeljne životne zadaće i da se pripremi za njihovo ispunjenje. A jedna od najurgentnijih zadaća svakog vjernika jeste ostvariti svoj insanijet i biti čovjek. Naša vjera je, ukoliko je odista iskrena i vjerodostojna, put do čovjeka, do ostvarenja punine vlastitog ljudskog bića. A temeljne vrijednosti koje bi svaka ostvarena (vjerujuća) osoba trebala svjedočiti jesu mudrost, razboritost, pravednost, hrabrost, iskrenost, odgovornost i skromnost. Riječ je o vrijednostima koje su osnova ne samo autentičnog individualnog i društvenog života čovjeka nego i pouzdana osnova njegovog ljudskog svijeta.
3. Kako organizovati svoje aktivnosti u nešto drugačijim okolnostima koje su nas zadesile ovog ramazana, u odsustvu duha zajedništva i molitvi u džematu, a u isto vrijeme priskrbiti sebi osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva?
Prof. dr. Isanović: Pokušati se organizirati tako da naše energije, makar djelomično, preusmjerimo sa onog odveć vanjskog, banalnog i profanog, što nas svakodnevno okupira i opterećuje našu osobu i naše živote, na ono unutarnje i duhovnom, moralno i ljudsko (u nama i izvan nas). To bi nam možda po prvi put omogućilo da se, potpunije, smjelije i iskrenije susretnemo sa sobom, sa tajnama vlastitog bića i da ga upoznamo u onim aspektima koji su nam do sada bili skriveni i nepoznati. Za tako šta potrebna nam je (meditativna) samoća, to da budemo sami sa sobom i našim Stvoriteljem, a što nam je upravo omogućeno u ovim trenucima „korona-krize“. Ovo je zgodna prilika za potsjećanje da je osamljivanje jedan od najprohodnijih puteva prema Bogu i Istini. Tim putem su išli svi Božiji poslanici i gotovo svi veliki tradicionalni učitelji (npr. Buda, Lao Ce, Konfucije). To je dakako bio put kojim je išao i posljednji Božiji Poslanik Muhamed, a.s. Na tom putu su se dogodila ona uznosita susretanja njega (čovjeka) i Božanske istine. Otuda vjerovatno i institucija itikafa, koji nije obaveza stada (mnoštva) nego upravo odabranih, onih koji se pripremaju da budu pastiri sebi, vlastitom biću, i svome „stadu“, koji im je dat u emanet. Uostalo, u samoći se pročišćuje naš duh i doseže njegova zrelost.
Ovo je također prilika da posvjedočimo svoju humanost, solidarnost i brigu za drugoga. Mnogo je starih, nemoćnih, bolesnih i napuštenih osoba, čiji je život dodatno otežan u ovim okolnostima. Njima je potrebna naša pomoć. Šta smo mi uradili da im pomognemo i da im ove dane učinimo bar donekle podnošljivijim i lakšim?
4. Kako zadržati duhovnu ‘kondiciju’ stečenu u ramazanu tokom cijele godine? Koji metod vjernik/musliman treba da primijeni u susretu sa zlom i nepravdom?
Prof. dr. Isanović: Duhovnu kondiciju nije tako lahko steći i rijetki su oni koji u tome uspijevaju. Ali, mislim da duhovnu puninu ramazana i njegove duhovne ritmove koji nas ispunjavaju tokom njegovog trajanja, naprosto nije moguće prenijeti u ostale dijelove godine. Jer, kao što je poznato, ono što nam je od Milostivog Gospodara darivano u ramazanu i posredstvom njega, nije darivano ni u jednom drugom mjesecu. No, i vrijeme nakon ramazana nije duhovno prazno, sasvim lišeno svetosti i bez stalnih vjerskih i moralnih obaveza; ono je također ispunjeno brojnim Božijim blagodatima i ima svoje (sakralne) ritmove, koji na primjer odjekuju u dnevnim namazima i džuma namazu, u preporučenim nafilama uoči ponedeljka i uoči petka, u učenju Kur'ana i dobrovoljnim postovima, u zikrovima (koji bi trebali stalno ispunjavati naše duhovno biće); potrebe duša vjernika ostaju i nakon ramazana i zahtijevaju da ih se ispuni. Mi ih trebamo prepoznavati, odgovorno i dosljedno ostvarivati.
U kontekstu drugog (pot)pitanja, dozvolite da ukažem na to da mi, nažalost, živimo sred zla i nepravde, čiji su oblici nerijetko takvi da ih nije uvijek lahko prepoznati i boriti se protiv njih. Stoga nam je potrebna stalna budnost i pobožna samokontrola. Od zla i nepravde ne možemo se sačuvati sami. Potrebna nam je i pomoć drugih, naših najbližih, prijatelja i, po mogućnosti naših učitelja, zapravo onih koji su i sami razbuđene svijesti i senzibilizirani za prepoznavanje pogubnosti grijeha za našu dušu i naše živote, za razlikovanje između dobra i zla, pravde i nepravde, iskrenosti i licemjerstva. Neophodno nam je da imamo (punoljetan) džemat kao oazu zaštite, oazu vjerskog i duhovnog ozdravljenja, te da džemat aktivno živimo. Konačno, potrebno je da stalno budemo u dovi, da molimo milostivog Gospodara da nam podari Svoj rahmet i Svoju trajnu zaštitu.
5. Obzirom da je jedan od predmeta koje predajete na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i Islamska umjetnost, koliko je za muslimana važno da primjećuje, njeguje i učestvuje u ideji lijepoga i ljepote? Koliko je zauzimanje pozitivnog svjetonazora na čijem čelu je ideja lijepog i dobrog, važno za život vjerujućeg čovjeka.
Prof. dr. Isanović: Čovjek i njegov svijet ne bi bili mogući bez ljepote i dobrote. Ova dva fundamentalna kvaliteta, a riječ je zacijelo o Božanskim svojstvima, su u samim osnovama egzistencije i najprimjerenija su forma njene ostvarenosti. Ljepota je tako osnovni aspekt same realnosti ili, govoreći u kategorijama Platonove filozofije, ljepota je sjajenje ideje Istine, koja jeste istinska Realnost.
Dozvolite takođe da podsjetim: jedno od Božijih imena je el-Džemal (Lijepi); Allah sve što stvara stvara lijepim; čovjek je stvoren u najljepšem obliku; prema hadisu Poslanika islama: „Allah je lijep i voli ljepotu“; svako ljudsko djelo, koje se sačinja u ime Allaha, treba da bude zasnovano na principu ljepote itd. Stoga neki od najmerodavnijih muslimanskih umova današnjice, poput S. H. Nasra, zaključuju da je islam vjera ljepote i da ljepota uvijek ide zajedno sa dobrotom. Oni podsjećaju da su, posmatrano iz tradicionalne islamske perspektive, ljepota i dobrota nerazdvojivi o čemu svjedoči i arapska riječ husn koja označava i „ljepotu“ i „dobrotu“. (Interesantno je u ovom kontekstu primijetiti da arapska riječ qubh kojom se označava „ružnoća“ takođe znači i „zlo“.) Dakle, ljepota i dobrota uvjek idu zajedno i uslov su svakog upotpunjenog djela.
Uloga islama nije u tome da nas samo poduči činjenju dobra nego i da nas senzibilizira za lijepo, za to da sve što činimo činimo na način ljepote (i dobrote) te da posvuda rasijavamo ljepotu ne, dakle, samo u dimenzijama fizičkog i vizuelnog nego i u dimenzijama vjerskog, duhovnog i metafizičkog. Ljepota nam je naprosto zadata kao bitni kvalitetet našeg života, kao način našeg bivanja ljudima i vjernicima (muslimanima).
