Priredio: Kamber Kamberi

Trenutno se nalazimo u mjesecu ramazanu kakvog do sada nismo doživjeli – posebne okolnosti, zatvorene džamije, manje aktivnosti – koji je najbolji način da iskoristimo ovaj mjesec da odgojimo sebe?

Ahmed Čolić: Svaki ramazan, pa i ovaj obilježen korona virusom, potencijalno je neponovljiva i od Allaha darovana prilika, jer vjernik ima na umu da narednu priliku možda neće dočekati. Vjernik se uvijek vodi mudrošću: radi za ovaj svijet kao da ćeš na njemu vječno ostati (vjernik planira i priprema se, on je aktivan i produktivan, trudi se i ustrajava, uvijek nastoji biti bolji, on djeluje i ostvaruje), a spremaj se za onaj svijet kao da ćeš sutra umrijeti (vjernik se oslanja na Allaha, preispituje se, čini dobra djela, a kloni se nevaljalih, stalno čini dovu, koristi svaku priliku za dobročinstvo i traži oprosta od Allaha). Ako pažljivije operacionaliziramo šta rad za ovaj i priprema za budući svijet podrazumijevaju primijetit ćemo poveznice i uputstva koja nam mogu biti korisna za ostvarenje vlastite sreće u bilo koje doba i na oba svijeta: vjernik planira oslanjajući se na Allaha, priprema se preispitujući svoja djela i odluke, aktivan je i produktivan u činjenju dobrih djela, a izbjegava nevaljala, trudi se i ustrajava uz stalnu dovu Allahu, uvijek nastoji biti bolji koristeći svaku moguću priliku za dobročinstvo, djeluje i ostvaruje tražeći oprosta od Gospodara za svoje propuste. Imajući na umu navedeno, vjernik će i ovaj ramazan kojeg dočekuje u specifičnim okolnostima iskoristiti za produktivan rad za ovaj i aktivnu pripremu za budući svijet, prilagođavajući se nesvakidašnjim prilikama i videći u njima hajr, skriven u Božijoj mudrosti.

Ako su nam zatvorene naše džamije, što teško pada vjerničkim srcima, otvorene su nam naše kuće. Pokušajmo od njih učiniti duhovne oaze mira i blagostanja, milosti i oprosta, u kojima ćemo sa svojom porodicom namaze u džematu klanjati, porodične mukabele učiti, proučene ajete komentarisati i pouke uzimati, odlomke knjiga čitati i zajedno ih analizirati, zajedno sehure i iftare pripremati, kućanske poslove i obaveze podijeliti i izvršavati, pomažući i olakšavajući jedni drugima i sl. Ovaj ramazan doživimo kao porodični ramazan i iskoristimo ga za preispitivanje i jačanje vlastite ličnosti, vršeći generalni servis svoga odnosa prema Allahu, dž.š., sebi samome i članovima naše porodice. Pokušajmo u ovom specifičnom ramazanu detektirati naš vlastiti Bedr i izađimo na mejdan svemu što nas udaljava od Uzvišenog Allaha, a time i od nas samih i naših voljenih. Potrudimo se da u ovom ramazanu posvećeno tragamo za Noći Kadra, ali u osami, sklonjeni od javnosti, u predanosti i skrušenosti, žudeći za milošću i oprostom, iskreno se nadajući.

Ako pretpostavimo da je mjesec Ramazan pedagog – kakav je onda on pedagog i koje metode koristi?

Ahmed Čolić: Ramazan općenito, a post posebno, jesu pedagozi, kao što su to i brojni drugi ibadeti poput namaza, učenja Kur'ana, zekata, hadždža, zikra i dr. Pored ibadetske dimenzije kojom čovjek intenzivira i učvršćuje svoju vezu sa Allahom, dž.š., navedeni ibadeti impliciraju i odgojnu dimenziju pa se pojavljuju kao odgojna sredstva za pojedinca i zajednicu. Namaz je odgojno sredstvo koje čovjeku pomaže u planiranju vremena i udaljava ga od razvrata i ružnog, Kur'an je temeljno odgojno sredstvo kojim je Poslanik, s.a.v.s., odgojio zajednicu muslimana, zekat je odgojno sredstvo koje ekonomski izgrađuje i osigurava muslimansku zajednicu, hadždž je odgojno sredstvo koje implicira maksimalno ostvarenje čovjekovih duhovnih, moralnih i intelektualnih predispozicija, zikr je odgojno sredstvo koje podstiče vjernika da bude u vezi s Gospodarom i pobuđuje svijest da o Njemu ovisi i sl. Tako i ramazan s brojnim porukama, metodama i sredstvima nastoji odgajati i preodgajati svakoga ko mu da priliku i ukaže povjerenje.Ramazan svrhovito i mnogostrano izgrađuje čovjeka vodeći računa o brojnim odgojnim dimenzijama, od kojih ćemo navesti samo neke kao što su: tjelesni odgoj (čisti tijelo i poboljšava zdravstvenu sliku), intelektualni odgoj (poziva na učenje Kur'ana i intenzivno razmišljanje o njegovim ajetima; krije brojne mudrosti u koje nastojimo proniknuti), moralni odgoj (zahtijeva post i suzdržanost cijelog bića, naših očiju, ušiju, ruku, nogu pa čak i misli), socijalni odgoj (podstiče na udjeljivanje, zajedničke namaze, pripremanje iftara, druženje), estetski odgoj (uči nas da uljepšavamo svoje džamije, kuće, odijevanje i djela koja činimo), radni odgoj (podstiče nas da u ramazanu radimo više nego ikada, da pojačamo tempo činjenja dobrih djela) i dr. Ramazan nas podučava i savjetuje da iskoristimo njegove umnogostručene blagodati jer je propao i ponižen onaj ko dočeka bajram, a nije zaslužio Allahovu milost i Njegov oprost. On u vjernikovom srcu razvija uvjerenje da se na kraju puta obilježenog trudom, odricanjem i ustrajnošću u ime Svevišnjeg, nalazi neotkrivena nagrada pripremljena isključivo za postača. Ramazan odgaja i podstiče vjernika na minimiziranje potreba tijela, a maksimiziranje potreba duše te ga motivira za suzdržanost od prvih, a zadovoljavanje drugih. Također, on navikava vjernika na ramazanski tempo života koji je bolji u svakom pogledu te mu daje trideset dana da kod sebe razvije i internalizira navike za ostalih jedanaest mjeseci. Ramazan skreće pažnju na ono što je bolje i korisnije za pojedinca, ali i zajednicu i fokusira vjernika na ono što će ga trajno, a ne prolazno, učiniti sretnim i zadovoljnim. Osim toga, ramazan upozorava onoga ko se i pored sputanih i okovanih šejtana odaje zlu i razvratu da je to uistinu on, a neko niko drugi, te da je krajnje vrijeme da preorijentira sebe ka istinskim vrijednostima. Ramazan nas preodgaja ili barem nastoji preodgajati, uvodeći disciplinu u naše živote, a do svakoga od nas je koliko će poslušati i slijediti ovog istinskog odgajatelja.

Šta mislite da li se Ramazan treba rezervisati samo za čitanje vjerske literature te da li izučavanje pedagogije može napraviti od nas boljeg, prije svega čovjeka, a zatim i vjernika?

Ahmed Čolić: Čitanje korisne literature, vjerskog ili drugog karaktera je prva vjernička obaveza, eksplicitno izrečena u formi prvog Božijeg imperativa: Uči, čitaj, u ime Gospodara tvoga (…), koji nije slučajno izrečen u najodabranijoj noći (Noć Kadr), u najodabranijem mjesecu (ramazanu), od strane najodabranijeg meleka (Džebraila), najodabranijem poslaniku (Muhammedu, s.a.v.s.), kao početak najodabranije Objave (Kur'ana), najodabranijem narodu (ummetu Muhammeda, s.a.v.s.). Kvalifikacija najodabraniji je dosta puta iskorištena u prethodnoj rečenici, ali s razlogom. Ako želimo biti među odabranima ili čak najodabranijima, da se za nešto važno pitamo, da budemo značajni u procesu uređivanja i odlučivanja o značajnim porodičnim, društvenim i globalnim pitanjima, onda je neophodno, ključno i krucijalno da učimo i čitamo, ono što je potrebno i korisno, i to u ime Gospodara, s Njegovim imenom, ono s čime je On zadovoljan i ono što će nas voditi ka Njegovom zadovoljstvu. Ključ uspjeha je – učenje, čitanje, studiranje, promišljanje, djelovanje – u ime Allaha, dž.š. Prema tome, literatura koja sadrži korisno znanje u bilo kojoj oblasti, a posebno znanje koje nas navodi na razmišljanje o našem odnosu prema Allahu, dž.š., sebi, drugima i onome što nam je povjereno u emanet, ukoliko se iščitava sa iskrenom namjerom koja je protkana dubokim uvjerenjem da su upravo učenje, čitanje i studiranje činovi ibadeta i bogosluženja, prema mome mišljenju, takva literatura je vjerska literatura, jer nas vodi prema kvalitativnim promjenama u nama samima i u odnosu prema drugima. Čitanje pedagoške literature koje je propraćeno pauzama i stankama uz kritičko promišljanje i nastojanje da se naučeno shvati, razumije i nadasve primijeni, u nama će, ako ništa drugo, razviti pedagoški senzibilitet koji će nam pomoći da u odnosu sa samim sobom, svojom djecom, roditeljima, porodicom, prijateljima, kolegama i drugim ljudima s kojima se susrećemo, empatišemo i donosimo adekvatne i prikladne odluke u odgovarajućem trenutku, tako popravljajući međuljudske odnose. Ako je misija Muhammeda, s.a.v.s, bila da oplemeni ljude, uredi njihovu ćud, usavrši njihove moralne osobine i ka perfekciji usmjeri njihovo ponašanje, onda je pedagoška literatura u funkciji nastavka njegove misije. Posebno bih preporučio da čitanje pedagoške literature ide ruku pod ruku s čitanjem i promišljanjem o kur'anskim ajetima. Nastojmo da kur'anske ajete čitamo kao da su direktno nama objavljeni i u kontekstu uloga koje su nam povjerene, jer ćemo ih samo tako autentično doživljavati. Učimo i čitajmo kur'anske ajete kao roditelji, djeca, prijatelji, pedagozi, učitelji, imami, profesori, političari, ekonomisti, medicinari, radnici i iz različitih uloga i perspektiva, jer se neiscrpne i nepresušne poruke Kur'ana svakome od nas pojedinačno, u različitim stanjima, na različite načine otkrivaju. Ako čitanje pedagoške literature i poruke koje pri tome otkrijemo prosijemo kroz sočiva kur'anskih poruka, smjernica, uputa i ograničenja, tada ćemo ih biti u stanju pravilno valorizirati i primijeniti. Baš kako Kur'an nastoji oplemeniti čovjeka vodeći ga ka njegovom sopstvenom samoostvarenju i deredžama potpunog čovjeka (insanu-l-kamil), tako slično i pedagogija kao znanost o odgoju, nastoji oplemeniti čovjeka vodeći i usmjeravajući ga ka vlastitoj samoaktualizaciji kao vrhovnoj potrebi svakog pojedinca. Što više budemo imali i ulagali u ličnosti koje su prerasle osnovne primitivne fiziološke potrebe, te se osjećaju sigurno i drugima pružaju sigurnost, osjećaju se voljenima i drugima pružaju ljubav, pripadaju hairli grupama i druge u njih uključuju, osjećaju se poštovanim i druge poštuju, te su upravo završile ili se nalaze u procesu samoaktualizacije (izgradnje u moralne, kreativne, stabilne i produktivne ličnosti), imat ćemo zdravije i kvalitetnije društvo. Ako malo promislimo o navedenim osobinama ostvarene ličnosti, ona nije ništa drugo do vjernik koji je od koristi sebi, porodici i društvu, jer pravi vjernik nije i ne smije biti drugačiji od navedenog.

Svjedoci smo sve većeg broja online predavanja, dersova, pa evo govori se i o online mukabelama: da li Vi smatrate da se vjernik treba uključiti u te tokove ili da ovu izolaciju ipak iskoristi da se razračuna sam sa sobom?

Ahmed Čolić: Savremene tehnologije i društvene mreže omogućile su pojedincu da instantno podijeli svoja znanja, vještine, ideje, mišljenja i stavove o bilo kojem pitanju u bilo kojoj oblasti. Takva je situacija i s vjerskim sadržajima poput predavanja, vazova, kratkih savjeta i preporuka, učenja Kur'ana, motivacionih klipova, interpretacije ilahija i kasida i sl. Važno je skrenuti pažnju svakome ko to čini da navedeni sadržaji mogu biti dokaz za ili protiv njega. Zbog toga često ističem važnost preispitivanja namjere (nijjeta) koja stoji iza dijeljenja nekog sadržaja, ali i  važnost kritičkog propitivanja i valorizacije kvaliteta onoga što dijelimo. Ukoliko ne budemo vodili računa o navedenim dimenzijama, društvene mreže će postati pijaca na kojoj će doći do vrijednosne devalvacije, čak i među vjerskim sadržajima, čemu ponekad svjedočimo. Ukoliko nešto radimo iskreno, imajući na umu Allahovo zadovoljstvo, a to je poznato samo pojedincu, te to činimo na najbolji mogući način, nudeći uratke koji su kvalitetni, sadržajni, poticajni, motivirajući, tehnički i estetski uređeni, onda će od njih biti neke koristi. U suprotnom, oni ne da nisu korisni, već ugrožavaju vrijednost drugih sadržaja jer dovode do inflacije, zbunjenosti i pometnje među ljudima. Zbog toga bih savjetovao da dobro preispitamo svoje namjere i kvalitet onoga što dijelimo prije nego se odlučimo na taj korak. S druge strane, brojni vjerski sadržaji kojima danas svjedočimo korisni su za pojedine ciljane grupe ljudi pomoću kojih dolaze do novih saznanja, informacija i korisnih vještina, duhovno ih okrepljuju, motiviraju, podstiču i sl., što je u osnovi dobro. Međutim, samostalno učenje Kur'ana nasuprot praćenju mukabele, čitanje prijevoda značenja ajeta, iščitavanje tefsira i hadiskih zbirki s komentarom, čitanje druge korisne literature (iz povijesti islama, životopisa Poslanika, s.a.v.s., kazivanja o ashabima i tabi'inima, djela koja razvijaju vjerovanje i ubjeđenje, djela o osnovama islama, islamsku pedagošku literaturu i sl.), a sve to popraćeno kritičkim razmišljanjem, meditacijom nad pojedinim ajetima i rečenicama, kao da su izrečene i upućene neposredno nama koji čitamo, za naše prilike, uloge, obaveze, izazove, probleme, pitanja i dileme, mislim da je daleko korisnije i produktivnije. Preispitajmo sebe – često dok slušamo neko predavanje i vaz, ili se divimo riječima koje su izrečene ili im pronalazimo mahane, ili hvalimo ili kudimo predavača, ili površno slušamo ili daleko odlutamo – nemajući pri tome ni želje ni vremena da se na nekim dijelovima zadržimo, kvalitetnije i dublje razmislimo, kritički analiziramo, na sebe reflektiramo, sebe preispitamo ili da ono što smo uočili kao korisno internaliziramo i planski primijenimo. Zbog toga, mi prolazimo kroz vaz/predavanje/učenje Kur'ana, ali ono, meni se čini, često suštinski ne prolazi kroz nas, ne ostavlja značajnijeg traga niti značajnije pozitivne promjene na naše stanje i ponašanje. Kod čitanja korisnih knjiga i tekstova je znatno drugačije – uvijek postoje cjelina i kontekst, mi sebi određujemo i prilagođavamo tempo, htjeli mi to ili ne mi pročitano vizualiziramo, ako nas nešto začudi, iznenadi ili potakne zastanemo pa promislimo i sl. Zbog toga je čitanje neprevaziđeno i nezamjenjivo u kontekstu učenja i studiranja. Također, kako je neko već kazao, smatram da je danas možda potrebnije da primijenimo (rekao bih internaliziramo, a potom kontinuirano implementiramo) ono što već znamo nego da površno učimo (šturo usvojimo informaciju ili podatak) ono što ne znamo. Naravno, traganje za znanjem je naša obaveza, ali podsjetimo se, i posjedovanje znanja po kojem ne radimo je naša velika greška i propust. Slijedom navedenog, preporučio bih da ramazan, ali i dane nakon njega, iskoristimo za preispitivanje sebe, svoga odnosa prema Stvoritelju – jedan na jedan – kroz namaz i ispovijedanje Allahu, kroz učenje Kurana i razmišljanje o Allahovom govoru, kroz čitanje korisne literature i implementiranje njenih pouka, kroz dovu i ubjeđenje da će biti ispunjena, kroz zikr i razmišljanje o Allahovim ajetima u nama i oko nas, kroz preispitivanje svog odnosa prema sebi i drugima, popraćeno nastojanjem da ono do čega dođemo internaliziramo te s planom za unaprjeđenje vlastitog ponašanja u svakodnevnom djelovanju implementiramo.

Za kraj, koje biste navike preporučili svima, a posebice mladim ljudima, da usvoje tokom Ramazana koje bi praktikovali tokom cijele godine, a koje bi im donijele napredak u životu?

Ahmed Čolić: Kada razmišljam o omladini na našim prostorima, sve češće mi se javlja bojazan da kao društvo nerijetko ostajemo uskraćeni njihovih neostvarenih potencijala. To je velika šteta, kako za pojedince tako i za društvo u cjelini. Volio bih da svaki mladić i djevojka kroz proces preispitivanja sebe i svojih sposobnosti i predispozicija, želja i motiva, pronađe ono što voli, a u čemu je jako dobar i kvalitetan te da se u tome odlučno i kontinuirano usavršava. Pojedinac i grupa će ostvariti najbolje rezultate onda kada svaki pojedinac u grupi radi ono što najbolje zna i voli, a što je ujedno i najbolje za grupu u kojoj se nalazi. Tako je najbolje za pojedinca, ali i zajednicu, da svako od nas radi ono što najbolje zna i ujedno voli, a što je korisno za samu zajednicu i njega samoga. Na taj način će pojedinac i svi članovi zajednice raditi ono što najbolje znaju, a pri tome i uživati u onome što rade. Zbog toga, preporučio bih mladima da se usavršavaju i rade ono što vole i za šta imaju predispozicije te da na tom putu budu strpljivi i ustrajni, jer strpljivost (sabur) podrazumijeva odgađanje užitka za kasnije. Tome nas ramazan i brojni drugi ibadeti i hairli aktivnosti uče – odgodi konzumiranje hrane i pića za period iza iftara; odgodi seksualno uživanje do braka; odgodi opuštanje i razonodu do iza ispita; odgodi reakciju u srdžbi sve dok se ne smiriš, odgodi komentar dok se ne upoznaš sa činjenicama i sl. Mlade bih podsjetio da se velike promjene najčešće ne događaju preko noći, već im prethodi niz manjih promjena, koraka, preobražaja, odricanja, uspona i padova. Imajmo na umu da će sve što radimo polučiti i određeni rezultat. Važno je razumjeti da rezultat nije u našim rukama već u rukama našeg Stvoritelja, a da su trud, zalaganje, odricanje, požrtvovanost, upornost, istrajnost, borbenost i strpljivost naši alati kojima kontinuirano nastojimo postizati uspjeh.

U trenutku kada ga postignemo ili ne postignemo, jedino što bismo sebe trebali upitati jeste: da li sam i u kojoj mjeri uradio sve što je bilo u mojoj moći? Ako odgovor bude pozitivan, bićemo zadovoljni bez obzira na uspjeh, a ako bude negativan, izazvat će kajanje i poslužiti kao teška lekcija. Mladima bih preporučio da svako jutro sebi zadaju jedan cilj, a on se sastoji u poznatoj latinskoj izreci: iskoristi dan. Preporučio bih im da se uposle hairli i korisnim aktivnostima jer će tako preduprijediti činjenje grijeha. Savjetovao bih da sebi postave visoke, ali razumne ciljeve, te da za njihovo ostvarenje naprave kvalitetan plan, i to na papiru, a potom da ustraju, oslanjajući se na Allaha, dž.š., i vjerujući u Njegovu pomoć i uspjeh. Volio bih da u bilo čemu što radimo, nikada ne pomislimo da smo dovoljno dobri i da dajemo sve od sebe, već da stalno nastojimo pomijerati granice i da se neprestano trudimo biti bolji. Savjetujem svima nama da se svakodnevno preispitujmo, vršimo osvrt i prosudbu vlastitog rada, ali ne na način da poredimo sebe s drugima već da poredimo sebe jučer sa sobom danas. Na taj način ćemo imati adekvatna mjerila, ali i valjane pokazatelje o vlastitom napredovanju ili stagnaciji. Nakon što ih uočimo, važno je da budimo iskreni sami prema sebi!