Intervju sa konvertitom u islam: Putovanje ka novom “ja”

Intervju obavila: Lejla Omerović


U sklopu jednog od zadataka na Fakultetu islamskih nauka, nužno je bilo obavljanje intervjua sa konvertitom, i promatranje ovog fenomena kroz literaturu. Idejnoj izradi sam pristupila ispunjena žarkom željom za otkrivanjem razloga koji su nekoga privukli islamu, i time sebi priskrbim jedan novi pogled na islam, jer je prvi osjećaj koji se stvori u mojoj podsvijesti kao izvjesna asocijacija na fenomen  konverzije upravo divljenje. Takav osjećaj u mojoj glavi isprepliće cijeli mozaik slika u kojima je akter situacije, odnosno konvertit, neko ko zapravo povlači iz moje perspektive najznačajniji životni korak – spremnost na promjenu načina života koja je pokrenuta drugačijim načinom promatranja stvari, promjenu stavova, vrijednosti, načina ponašanja, životnih navika, aktivnosti,  i na koncu – svoje vlastite osobnosti. Usudila bih se reći da to predstavlja putovanje od sebe ka novom sebi. O konvertitima (barem što se konverzije u islam tiče) mislim da mnogo više od muslimana odraslih u islamu cijene svaki vremenski trenutak, trudeći se da ga iskoriste na što bolji način u činjenju dobrih djela, u nastojanju da nadoknade vrijeme koje su propustili prije susreta sa islamom. Za sagovornicu sam pri izradi zadatka imala magistricu psihologije, Ozrenku Kadrić, a iz njene biografije sam uzela najvažniji isječak, koji se tiče njene profesionalne orijentacije. (Lejla Omerović)

Ozrenka Kadrić je magistrica psihologije još od 2014. godine. Dugi niz godina radi u privatnom i nevladinom sektoru, na projektima pružanja psihosocijalne podrške mladima i odraslima kroz individualno psihološko savjetovanje i radionice. Dodatno se educirala u oblastima i tehnikama rada iz geštalt psihoterapije, art terapije, traumatske i pozitivne psihologije. Živi i angažirana je u Sarajevu.

Pitanja za intervju:

1. Koji su bili uzroci ili razlozi tvojih početnih promišljanja o islamu?

Kadrić: Moja početna promišljanja o Bogu desila su se u mojim ranim dvadesetim. Tada su neke “slučajnosti” koje su mi se dešavale u životu postale “preprovidne” da bi ih nastavila nazivati slučajnostima. Počela sam pronalaziti red u neredu, počela sam se pitati da li postoji Kreator koji povezuje nepovezivo, Neko ko zna naše najdublje misli i čežnje. Počela sam intenzivno doživljavati emocije strahopoštovanja (na engleskom “awe”, u našem jeziku ne nalazim dobar prijevod za riječ koja označava emociju koju osjetimo kada posvjedočimo koliko smo mali, u odnosu na nešto što je mnogo veće od nas), emocije ekstaze, ljubavi i jedinstva. U to vrijeme zadesila sam se u društvu osobe koja je promišljala o islamu. Pridružila sam se promišljanjima. Tada se prvi put upoznajem sa islamskim konceptima Džennet – Raj, Džehennem – Pakao, Allah – Bog, i tada prvi put počinjem iščitavati stranice prijevoda Kur’ana.

2. Koju si religiju prakticirala prije islama, i šta je bila prekretnica (koji događaj, situacija, momenat)  u tvome životu, koja je prethodila tvojoj konačnoj odluci da konvertiraš u islam?

Kadrić: Postoji razlika između vjere i religije. Nisam praktikovala ni jednu religiju, izjašnjavala sam se kao ateista. Svako vjeruje u nešto, ja sam vjerovala u nauku.

Moja “konverzija” se nije desila preko noći. Prošla sam niz faza, počevši sa ekstremizmom i fanatizmom koji je kasnije postao suhi formalizam, zatim fazu lutalice i neiscrpne potrage za odgovorima, prošla sam i fazu studentice u kojoj sam učila i izučavala sve što ima veze sa islamom, fazu „iluminacije“, mira, ljubavi, predaje… Sve ove faze prolazila sam više puta, i ne sumnjam da ću i ostatak života tragati, lutati, učiti, mirovati, voljeti… I danas se svakodnevno iznova vraćam islamu, a za riječ islam prvenstveno vežem asocijacije mira i predanosti.

Naglasila bih značaj postepenosti kada su u pitanju velike životne promjene. Kada gledamo video isječke o konverziji u islam na primjer (može to biti i bilo koji drugi životni događaj – rađanje, vjenčanje i sl.), mi vidimo presjek jednog trenutka koji možda zovemo promjena ili prekretnica. Međutim, promjena je proces. Ponekad pokušavamo naglo uvesti neke promjene u život, i takav pristup nas uglavnom vraća dva koraka unazad, i više. Ponekad odustanemo od promjena, ali onda vrlo brzo počnemo osjećati patnju, jer patnja nastaje kao otpor promjeni. Bitno je da promjena koju želimo manifestovati bude postepena i odmjerena, u suprotnom, naša struktura poprima „nazgrapan“ oblik, poput zgrade koja je na brzinu „sklepana“. Bitno je i ono što prethodi samom činu transformacije, kao i ono što dolazi poslije, tako da ne mogu izdvojiti neki poseban momenat ili situaciju, prekretnica je bilo zaista mnogo.

3. Šta je to bilo privlačno i drugačije u islamu u odnosu na tvoje iskustvo  prije, a što te je ponukalo i bilo pokretačka snaga da promijeniš svoj način života? Odnosno, koji je bio tvoj početni doživljaj islama koji je ostavio dubok trag na tvoju osobnost?

Kadrić: Moj početni doživljaj islama bio je utisak strogoće i rigidnosti, u najmanju ruku, što je bilo u vezi sa mojim životnim iskustvom i uskim doživljajem svijeta općenito, kao i sa različtim strujanjima kojima sam bila okružena. Ono što me privlačilo i što je ostalo kao konstanta jeste sam tekst Kur’ana. U kontaktu s Kur’anom imala sam doživljaj da se sve vrijeme meni obraća, pozivajući me da maksimalno angažujem svoje kognitivne, duhovne, čak i tjelesne kapacitete, a upravo takav izazov mi je bio potrebno. U Kur’anu sam pronašla uputu za život u skladu sa temeljnim univerzalnim moralnim vrijednostima, između ostalih to su život i dostojanstvo čovjeka, sloboda, vjera i razum, što se ne odnosi toliko na um koliko na svjesnost. S vremenom sam zavoljela Boga, posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda s.a.v.s. koji je živio Kur‘an, vjeru islam, rasplamsala se u meni i ljubav za životom, slobodom, čovječanstvom, i ta ljubav je pokretačka sila za sve što radim i jesam.

4. U kojoj mjeri je prihvatanje islama promijenilo tvoju ličnost, život i pogled na svijet?

Kadrić: Kada dođemo u kontakt sa novim sistemom vrijednosti za koji nismo pripremljeni, a pri tome nismo stabilni u strukturi naše ličnosti, dolazi do bolne defragmentacije, dezintegracije unutrašnje (ponekad i vanjske) strukture našeg bića. Iz toga proizilaze različite smetnje u našem svakodnevnom funkcionisanju kroz duži vremenski period, rjeđe i poremećaji. Ako se pokušamo vratiti na stari, poznati sistem vrijednosti, to rijetko ima smisla, jer mi više nismo isti. Olakšavajuća okolnost u mom slučaju vjerovatno je bila moja mladost, kao i moja visoka tolerancija na neizvjesnost u kojoj sam se pronašla. Uronila sam u nepoznatno i dovoljno dugo u tome ostala, dok najzad nisam počela živjeti u skladu sa principima i vrijednostima koje sam izabrala. Još jedna olakšavajuća okolnost jeste moja sklonost psihoterapiji, kojom sam se željela tada baviti. Da bih se mogla baviti psihoterapijom, bilo je potrebno da i sama intenzivno i dugotrajno idem na psihoterapiju, što mi je predstavljalo dodatnu i neizmjerno značajnu podršku. U islamu sam pronašla podlogu za izgradnju baze novih funkionalnih životnih uvjerenja, koje i danas integrišem, istovremeno otpuštajući uvjerenja nepodržavajuća za život. S tim u vezi, kroz islamske principe i vrijednosti, danas živim kvalitetu i puninu života. Ponosno mogu reći da se i danas mijenjam, u skladu sa jednom od glavnih poruka Kur’ana koja kaže: „Uči“, a učenje neminovno vodi konstantnoj promjeni.

5. Kakvu si podršku dobila od muslimana činom konverzije, i kako doživljavaš muslimane koji su rođeni u islamu (smatraš li to činom njihove prednosti u odnosu na druge)?

Kadrić: Musliman je širok koncept. Utisak koji konstantno stičem o muslimanima jeste da nam nedostaje perspektive, vizije, sposobnosti da stvari gledamo iz šireg i drugačijeg ugla. Ovo posljednje danas se naziva empatijom, i mnogi za sebe tvrde da su empatični, a zapravo su većinom sentimentalni i zaslijepljujuće emotivni. Uslijed tog slijepila kojeg je potrebno priznati i suočiti se s njime, podrška koju pružamo drugima uglavnom je nekreativna, jednolična, suhoparna i neadekvatna.

Vjerujem da je u nedostatku svako ko prestane postavljati pitanja. Znamo iz predaje koja dolazi od Buharije i Muslima da je poslanik Muhammed s.a.v.s. rekao da je svako dijete rođeno u fitri, prirodnoj vjeri islamu, a zatim ga roditelji učine pripadnikom te i te religije. Vjerujem da svaka osoba u nekom trenutku života zaboravi na svoju fitru. Ponekad taj trenutak potraje, pa u skladu s time, traje i prisjećanje. Jednakost ljudskog roda priznata je u islamu bez obzira na naše porijeklo, boju kože, nacionalnost ili bilo koje druge razlike, jedina razlika jeste ona o svijesti koju imamo ili nemamo o Bogu.

Ebu Hurejre prenosi da je poslanik  Muhammed a.s. rekao: “Svako dijete se rađa u fitri (islamu). Roditelji ga učine Židovom ili kršćaninom.” (Buhari)

Uči, čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna. (Kur’an, El-Alek, 1-5)