Piše: Mirza Medunjanin, član redakcije
Najjače oružje ujedno je i odraz najvećih slabosti. Hrabri ljudi su živote gubili, ne zbog straha, naprotiv, zbog neustrašivosti. Razmislimo malo o lavu. Kralj životinja, koji strahopoštovanje izaziva, i nas ljudi, jer koliko god ga pitomim uspijemo učiniti, suštinski, u njemu zvijer stanuje, u pitanju su tek okolnosti koje će ga podsjetiti na njegovu prirodu. Iz nje sija hrabrost i neustrašivost, pa s toga nećemo često svjedočiti da lav leđa izazovu okrene. Njegov krik prolama se do kosti svake, a plijen u strah i jezu ugoni. Zapitajmo se, kako onda takva veličina i borac nastrada. Zar lahko je savladati onog što u krvi mu je pobjeda? Lav se neće nikad ustručavati pred rivalom, jer ponos, grivu raskošnu, na sebi nosi. Kakav tek utisak ostavio bi lav koji bježi. No, pogled koji samo pobjedi teži, ne vidi da njeno ostvarenje i poraz može donijeti. Tako će lav spram čopora hijena gordo koračati, naoružan snagom hrabrosti koja plamti iz srca njegova, a ujedno i slijep biti, spram posrnuća koje će ga spopasti pred čoporom krvoločnih i lukavih rivala. Lave, tvoj ponor počeo je od spoznaje koliku snagu imaš, a slabost potiskivana tek očigledna postat će kad izlaz osim smrti ne budeš vidio. Zar stradanje junaka među životinjama nije isto kao i pomenuto o herojima među ljudima? Zaista treba prodrijeti do srca ljudi koji sebe osvijestiše kao snažne i propitati njihovu srčanu školjku, da li ona slabost zbog snage svoje osjeća.
Stvoreni smo iz ljubavi, Bog nam neizmjerno spušta parčad svoje milosti, dok istovremeno srca naša žude obožavati Ga. Srce bez ljubavi poput ptice bez krila je, a ono koje ljubav spozna, a odgovor srca drugog ne dobije, ptica sa krilima je, al’ u kavezu zarobljena. Kad zraci ljubavi pronađu put do srca naših, ona uspon svoj započinju, iz pepela u kojem su do tad prekrivena bila. Prljavštinu valja prvo ukloniti, tlo plodnim učiniti, al’ Bog je milostiv, on život daje gdje smrt je bila, On srca čini živim nakon što su utihnula.
A prije procvata u srcima našim, tuga poput mrene opkolila ih je, pa suze teku, a na licima osmijeh nam je, za pojam sreće sva blaga mijenjat želimo. Nije smiraj nešto što srce ne poznaje, al’ tad mu stranac bijaše, tek prolaznik za čije postojanje je čulo. No, kako pronaći ono što smo čuli da obitava, kojim putem krenuti ako svaki u labirint novi nas uvodi, da li izlaz pronaći onda možemo. Dok dileme produbljuju i nadvisuju jedna drugu, milost, blagost i ljubav što srce snažnim čine, svoje suštine otpremile su u druge dimenzije, duboko zakopane. Srce posta slabičak, meta lahka svakom zlu, svakodnevno kupanje u vlastitim suzama učestalo je, gdje snaga njegova nestala je?
Kletve gore nema od imati pa nemati, a srce što jako bilo je, pa u slabosti se skućilo, ono bez snage svoje ostalo je. Kako pronaći izgubljeno, kad osobina njegova je da ne želi biti pronađeno. Tad srce putovati počinje, pretraživati svaki detalj što snagu vratit mu može, u toj potrazi ono zapreke ne poznaje. Tek milost i ljubav prema Bogu kad opet osjeti, ono mrtvo prestaje biti. Klica ljubavi što zakrčena bila je, pri pozivu Gospodaru u pomoć, poče se uspinjati. Kad oslonac pravi srce ima, svaku granicu u stanju je obrisati, ljubav prodire do ćoškova u koje radost nikad dospjela nije, ono što u mraku bilo je, svijetlim ona učinit će. Zar od slabosti posađene ne iznađe srce put do pobjednika, uz pomoć i zazivanje Milostivog, Jedinog.
Tanka granica između snage i slabosti je, do nas je na kojoj strani zadržat ćemo se.
Godinama naš narod po nemirnom moru pluta, valovi zla nas zapljuskuju, dok lađa u kojoj plovimo neumorno im prkosi. Ono što specifičnost naša je da oprost i blagost ka svima iskazujemo, ponekad zanemarujući da iz iste rupe zmija nas dva puta može ujesti.
Praštanje je osobina samo velikim pripisljiva, al’ ako pri tome ne mislimo kako dobrota može zloupotrebljena biti i mudrost iz postupaka izostavimo, ono što je pouka zaboravimo, neće dugo trebati da po istim ožiljcima opet opekline zaradimo. Ono što uzdiglo nas je, u ponor nas gurnuti može ne budemo li razum kao pomoćnika uzimali.
Između naivnosti i dobrote teško je granicu povući. Slabost i snaga sa istog izvora potiču. A vjera i mudrost, pak, sve ih nadilaze i umjesto mahanama, vrlinama postaju.