Piše: Omar Mahmutović, student pete godine odsjeka za Filozofiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu

Kada bi se neki eksplicitno filozofski sadržaj morao objasniti ne-filozofskoj publici , potrebna je redukcija logičke mreže do onog stepena koji je razumljiv svima. Da li je to uopšte moguće? Odgovor na to pitanje se krije isključivo u pokušaju.

Povijest filozofije jeste povijest ljudskog fundamentalnog promišljanja bića i sebe kao bića, a svaka povijest bilo koje specifične filozofoije jeste povijest misinterpretacije i njezinog suštinskog nerazumijevanja u kontekstu vremena. Rijetko se može naći bolji primjer za takvo što od samog Platona. Platon je interpretiran mnogostruko; latila ga se i patristika, i skolastika, i filozofi islamskog svijeta su itekako imali potrebu dati svoj komentar, ovisno od  potrebe vremena u kojem je određena ideja zloupotrebljena. No, suštinsko pitanje jeste; zašto je Platon tako primamljiv za “posuditi”? U današnjem diskursu, u našem svakodnevnom životu, u našoj svakodnevnoj akademskoj zbilji često ćemo čuti da se u argumentaciji koristi stavka proizišla iz Platonovog stvaralaštva. Zašto mnogi od nas uzimaju sebi za pravo da  govorimo o Platonu kao filozofu sa kojim se možemo poistovjetiti? I stvarno, možemo li?

Platon, jedan od najznajnačajnijih i najpoznatijih imena u historiji grčke i svjetske filozofije rodio se i živio u Ateni oko 5.stoljeća prije nove ere. Filozof, mislioc, osnivač slavne Akademije koja je izrodila najveće umove tog vremena, poznat je po svojim osebujnim analizama fundamentalnih ljudskih preokupacija. U tom smislu je zasigurno poznat po svojim filozofskim tendencijama. Što se tiče ontologije, etike, epistemologije, uvjerljiva je konstatacija u tom kontekstu da je Platonov utjecaj neosporan. Teorija ideja i njezina korespodencija sa našim svijetom, političke i društvene doktrine koje nas Platon uči su tema mnogih istraživanja današnjice  te općeg znanstvenog interesa. Dakle, evidentno je da se Platon bavio temama koje nikada neće izgubiti na aktuelnosti. Teme interpretacije našeg svijeta, nas samih, porijekla svega toga su ostala izvanredno aktualna čak i u našem stoljeću, stoljeću reanžiranja, stoljeću robotizacije i globalizacije društva, prevlasti tehničke i prirodne naturalizirane znanosti nad svakim drugačijim modusom promišljanja svijeta. Ipak, koliko god potencirali naprednost našeg vremena, uvijek postoji fenomen tjeskobe, straha, tuge, očaja i beznađa kojim smo izloženi mi i svi ljudi oko nas. Egzistencija je opako teška, i ništa ne možemo uraditi da bismo to demantovali.  Kakve veze ima težina ljudske egzistencije sa našom temom? Kasnije će se otkriti da je to žarište naših određenih poistovjećivanja sa Platonom. Jer, kada je egzistencija teška zbog svijeta oko nas koji jeste takav, onda dolazi do prirodne ljudske tendencije da se taj isti svijet negira.

Platonova negacija ovog svijeta jeste manifestirana teorijom ideja. Platonova teorija ideja, za svoje vrijeme radikalna, pa čak i egzotična, zapečatila je sudbinu ljudskog promišljanja svijeta. Platon je odlučio, očigledno, da neće vjerovati svojim očima tek tako.

Zamislite skupinu ljudi u određenoj pećini. Oni su zarobljeni i zavezani, u polumraku, okrenuti samo prema jednom uglu te pećine. Iza njih prolaze maskirani ljudi sa različitim predmetima, i sve što ti jadni zarobljenici vide jesu sjene tih različitih likova. Sve što ti ljudi znaju i sve što čini njihov doživljaj svijeta jeste otjelotvoreno u skupu tih sjenki koje vide iz dana u dan.  Njihov život je u sjeni, satkan iz sjene, od iluzije za koju uopće ne pretpostavljaju da je pričinjenje. No, zamislimo, predlaže Platon, da se ti ljudi odjednom oslobode svojih okova i spoznaju ustvari što se ustvari krije iza tih sjena. Zamislimo, Platon ide dalje od toga, da izađu iz pećine skroz, da vide svijet izvan nje, da vide mnogostrukost oko njih, pa zamislimo čak da ugledaju samo Sunce. Za to sve je potreban ogromni kognitivni napor i Platon nimalo naivno ne navodi baš ovakvu alegoriju (poznatu kao „alegorija o pećini“ iz djela Država).

Sjenke su ustvari pojedinačne stvari koje nas okružuju, ono što je golom oku priloženo kao datost, a trenutak spoznaje kod čovjeka se krije u tom aktu oslobođenja od okova čulnosti, i otkrivanju prave istine. Ta istina je satkana od ideja (starogrč; eidos), uzora stvarnosti, paradigmi koje se nalaze u svijetu drugačijem od ovog, koji je ustvari, samo kopija onog inteligibilnog, pravog svijeta. Sunce je simbol za ideju Dobra, koja treba da odredi ljudski ćudoredni smjer, koja je smisao ljudskog djelovanja i moralnog promišljanja sebe, društva i političke stvarnosti. U samoj Državi, Platon ne radi ništa drugo nego upravo to.

Ideje kao negacija stvarnosti u kojoj živimo, ali i temelj njezine postojanosti,  ideje kao alternativa našem nesavršenom svijetu koji shvatamo našim ograničenim čulima, jeste produkt ambicioznog Platonovog pokušaja uspostavljanja metafizičkog svijeta koji je zaokruužen u filozofskom sistemu bez  presedana (ipak uzmimo u obzir da veliki utjecaj trpi od pitagorejaca i elejske škole).

Od ove tačke itekako je razumljivo zašto su abrahamovske tradicije crpile određenu zadovoljštinu iz iščitavanja Platona, jer ipak neki Grk na neki način potvrđuje fundamentalnu teološku istinu, koja u premisi ima za cilj da negira ovaj svijet i ponudi drugi, bolji i sretniji svijet.  Ništa od toga nije tako jednostavno ali ni komplikovano; Platon je zaista vjerovao u takvo što, a privlačnost Platonove filozofije se pronalazi upravo u tome što za sebe priskrbljuje intimni, duhovni i emotivni aspekt ljudskog karaktera koji, koliko god to čovječanstvo pokušavalo, ne možemo prevazići. Jer, nijekati svijet u kojem se nalazimo, na ovaj ili onaj način, nas je dovelo do toga što jesmo danas.