Piše: Edin Čolaković
Politika: uvijek aktuelna i izazovna tema, u pravilu je uvijek oko nas, poput donekle posesivnog prijatelja s kojim provodimo najviše vremena: s kim god da sjedimo i razgovaramo – tu je i ona; šetamo, odmaramo, boravimo na društvenim mrežama – ne može bez nas. Ili mi ne možemo bez nje? Da li je najbolji prijatelj mladih? Ovisi o nama – na koji način joj dozvoljavamo da utiče na nas i oblikuje naše misli, jer: čovjek je sredina pet ljudi s kojima provodi najviše svog vremena.
Otiđite u restoran ili kafić, posjetite društvene mreže, prošetajte ulicom – osluškujte druge, osluškujte i sebe, osluškujte ambijent i raspoloženje. Realnost koju ćete čuti vjerovatno Vam se neće dopasti. Taj naš apstraktni prijatelj predstavlja se manipulatorom, nema granicu u želji da kontroliše našim emocijama, udaljava nas od pravih prijatelja, potiče zahlađenje odnosa, svađu, ogovaranje i klevetu među nama.
Kako se postaviti?
Mladi svijet moraju gledati sa dva oka[1]: jedno koje analizira društvo i nudi rješenja, a drugo da razumije da razlike u rješenjima ne znače da nam je neko postao neprijatelj, ni izdajnik, ni lošiji ili bolji vjernik od nas. Naprotiv, činjenica da nas pogađaju isti problemi stavlja nas sve na istu stranu, htjeli mi to ili ne. Naše zatvaranje očiju pred tom činjenicom, tvrdoglavost i odbijanje priznanja da smo na istoj strani, međusobne podjele, razmirice i netrepeljivosti, povećavaju mogućnost da u svakom problemu kao društvo izvučemo deblji kraj, a kada se to desi, za to jedni druge okrivljavamo, te se agonija samo produžava i produbljava.
Ima li u svjetonazoru mjesta za politiku?
Za svjetonazor politika je preuzak, suviše siromašan, a često i sebičan narativ. Politička stranka nema kapacitet da okupi sve dobro u društvu – nije to uspijevala čak ni u totalitarnim društvima. Gledanje na svijet očima političkog opredjeljenja je poput stavljanja ružičastih naočala na oči: lažemo sebe vjerujući da su boje koje vidimo stvarne, drugima koji nam proturječe ne vjerujemo, a svijet nas sa čuđenjem gleda poprijeko. Politika ne treba biti ni jedno oko kojim gledamo svijet: politika su naše ruke kojima stvari želimo popraviti. Naše ruke jesu blagodat, ali ne mogu sve podići.
Šta je sa razlikama?
Naprosto ih prihvatimo i poštujmo. Bog nas je ciljano stvorio osobama različitih stavova, osobina, afiniteta, potreba. Razlike koje su među nas usađene tu su da ih poštujemo, da razotkriju ko je čovjek, a ko nečovjek, ili ko je zrela ličnost, a ko nezrela. Ne moramo se uvijek slagati, ali moramo poštovati pravo svakog čovjeka na mišljenje i stav, sve dok ne ugrožavaju naša prava. Razumijevanje različitog mišljenja štiti naše dostojanstvo.
Koje razlike su nepremostive?
Kršenje tuđih prava, jedenje tuđeg (javnog) imetka, korupcija i rad za vlastite, a ne zajedničke interese, su problemi koji ne poznaju ni religiju, ni naciju, ni spol niti genealogiju, i grijesi su koje ni dragi Bog ne oprašta – nego će se ljudi za njih međusobno obračunavati na Danu pravde. Suštinska pitanja ne poznaju kompromis niti razumijevanje, a poginjanje glave pred očiglednim kršenjem naših prava je šutnja na nepravdu, za koju će čovjek biti pozvan na odgovornost: Meleci će i onima slabijima i manjeg uticaja među ljudima spočitavati „bivanje potlačenim na Zemlji“: „Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti“ (4:97). Za one koji mogu mijenjati stvari kolektivna je zadaća da svoju zajednicu učine prostranom.
Život ne nudi uvijek izbor neutralnosti.
Život ne nudi uvijek izbor neutralnosti i stojanja po strani. Vjera i zdrav razum od nas traže da se pokrenemo, tražimo rješenje, budemo proaktivni, ne daju nam da sliježemo ramenima. Kraće kazano: traže od nas stav, i traže od nas da budemo na strani dobra. Život nije lahak – ali to na neki način i jesu njegovi ljepota i smisao.
Danas su posvuda oko nas tragovi, put mladih u našem društvu nije prethodno utaban, a to ne mora nužno biti loša stvar: brojna društva su imala utaban put s kojeg nisu skretali, makar ih vodio u propast. Naše je da pronađemo onaj sebi najadekvatniji. Pred mladima su ozbiljni društveni izazovi, gdje se trebaju pokazati zrelima i odgovornima. Danas trebamo oblikovati ono što „na mladima ostaje“, jer to što naše mlade, potomstvo čeka, podrazumijeva sva naša dostignuća, ali i posrnuća.
Odlučno: Ne! stavovima vođenim isključivo emocijama.
Onda kada se društvo podijeli u tabore, kada postane pristrasno, spremno da na sve načine zastupa i brani stavove svoje interesne strane, koga god na tom putu uvrijedili, odbacili, napali i obezvrijedili, traženje konstruktivnog rješenja postaje individualni i kolektivni imperativ.
Šta učiniti? Potrebno je tražiti skup vrijednosti – a on kao takav postoji – koji natkriljuje sva objektivna neslaganja i premostive razlike, te na njemu graditi zajedništvo. Takve vrijednosti oličene su u ljubavi prema Domovini i vjerskim vrijednostima. Drugi važan element jeste razumijevati dnevno-političke stvari, ideologije koje su u okruženju, te racionalno odvajati pozitivne stvari od negativnih, a ne biti zaljubljen u njih i ne vjerovati im slijepo. Sve to nema željenog efekta ukoliko se aktivno ne radi na ujedinjavanju i zbližavanju pogleda, razvijanju širokogrudnosti i otvorenosti uma, a pri tome približavati mladima ideju nad-političke budućnosti.
Pri tome organizovani mladi, poput studentskih asocijacija i udruženja, moraju čuvati i razvijati svoju kolektivnu neutralnost, jer samo na taj način bivaju protutežom onima koji probleme generiraju, te bivaju rješenjem, a ne faktorom usložnjavanja problema i otežavanja rješenja.
Dajmo priliku razumu.
Problemi koji nas pogađaju vrlo često su zajednički svima nama, te pred njima ne treba zatvarati oči, nego aktivno tražiti rješenja, a političke stranke te probleme djelimično prepoznaju, te nude rješenja za neke od njih. Različite preferencije znače različita razumijevanja bitnosti i složenosti problema. Prema tome, naši različiti izbori ne znače da smo na dijametralno suprotnim stranama, osim ako se radi o uzurpiranju javnog dobra, kršenja bilo kakvih etičnosti i zakona, te preferiranju jednih ljudi nad drugima. Zajedničke vrijednosti i aktivno djelovanje na razvijanju razumijevanja drugačijeg, širokogrudnosti i otvorenosti uma su put za dobivanje zrelijeg društva.
Način na
koji zadnjih dana razumijevamo politiku i govorimo o njoj je vrlo štetan. Politika ne treba biti
emocija, nego razum. Tek emocionalno neutralno shvaćena politika neće potirati
osnovne vjerske i etičke vrijednosti, i gurati cijelo društvo u podjele i
netrepeljivost. Zato dajmo priliku razumu. Zastanimo i razmislimo šta nas vodi
pri našem vrednovanju ljudi, ideja i platformi. Imamo li dovoljno mjesta za
razumijevanje drugačijeg, makar se ne složili? Šta ako nekad promijenimo
mišljenje? Odgovor na ova pitanja svako treba dati za sebe.
[1] Ahmet Alibašić, intervju za RTV BIR, 08.12.2020. u nešto drugačijem kontekstu.