Gdje je danas pero islamskog znanja?

Piše: Tarik Kohnić, član redakcije

”Uči, u ime Gospodara tvoga…” (Alek, 1)

”I reci: Gospodaru, povećaj mi znanje!” (Ta-ha, 114)

”A Allaha se boje od robova Njegovih učeni.” (Fatir, 28)

”Allah svjedoči da nema istinskog boga dostojnog obožavanja mimo Njega, i meleki i učeni to svjedoče!” (Alu-Imran, 18)

Vjerovatno da ne postoji musliman na zemlji koji će poreći činjenicu da Uzvišeni Bog kroz Svoj Kur'an poziva na traženje znanja, da je vjera nerazdvojiva od nauke te da je upravo ona izvor naučnih fenomena, koje iz dana u dan shvata sve veći broj naučnika. Hoćemo li do Sudnjega dana ponavljati istinu koja je rečena još u prvim riječima Objave, u prvom ajetu Pejgamberu alejhi selam, ili ćemo za promjenu promisliti o tome? Hoćemo li promisliti o višeznačnom prevodu ajeta ”uči, čitaj” i njegovim varijacijama kojih ima na pretek, kao što to kaže profesor tefsira dr. Almir Fatić? Hoćemo li promisliti o tome zašto Allah poziva da od Njega molimo za povećanje znanja, te nam Sam nudi tu dovu u svom ajetu? Hoćemo li promisliti zašto ajet kaže da se Allaha boje učeni, a ne kaže vjernici ili ljudi?

A ljudi kao ljudi, zaboravni i grešni, traže u svemu opravdanje pa tako i u manjkavosti znanja. Ali opravdanje za prestanak traženja istinskih vrijednosti čovjek nije imao i nikad ga neće imati. Allah dž.š. je kroz svoj govor poručio i u emanet čovjeku znanost ostavio, pozvao ga da je traži. Njegov Miljenik, neka je na njega mir i spas, podsticao je traženje znanja kroz sunnet, i zato onaj ko posusta, sam sebe odveo je u propast.

Oni koji govore kako tehnologija i čovjekov dunjalučki napredak koče njihovo  povećanje znanja, znaj da su u krivu. Onaj ko vlada dunjalukom, može se samo okoristiti njegovim blagodatima, a onaj ko je dunjaluku sluga- doista je sebi propisao propast na budućem svijetu. Kroz historiju islama, pojava neznanja je bila pristuna, jer tehnološki napredak civilizacije nije bio na sadašnjem nivou.

Znaj da je preseljenjem hazreti Omera r.a, u nepovrat otišlo devet desetina znanja, da je Hasan el-Basri za svoje doba rekao da je islam ostao u knjigama, a muslimani u grobovima, da su dolaskom svake dinastije koja nije protežirala nauku pravi arifi (tragaoci za spoznajom) i alimi (učenjaci) bili u isposništvu i osami te u pustinjama postajali hafizi Kur'ana i hadisa.

Hoćemo li se zauvijek pozivati na islamsku ”kremu” i elitu poput Ibn Arebija, Gazalija, Farabija, Ibn Sine, ili ćemo doživjeti da dođu oni koji će biti poput njih?

Istinsko znanje je ono od kojeg čovjek ima koristi. Mnogi u ovome griješe, te se ili potpuno prepuštaju dunjaluku i prolaznim koristima, ili se potpuno izoluju radi ahireta. Onaj ko pretjeruje u pogledu bilo čega, taj griješi, jer Allah ne bi stvorio niti dunjaluk niti ahiret bez ikakve potrebe. Ključ uspjeha leži u zahiru (vanjštini) i batinu (unutrašnjosti). Tek kombinacijom ove dvije dimenzije čovjek postaje potpuni rob samo Gospodara, i potpuni namjesnik (halifa) na zemlji. Onaj koji se prepusti samo vanjskom znanju, a pritom nema edeba, ahlaka, ni drugih unutarnjih vrijednosti, njegovo znanje koje je samo na jeziku pretvorit će se u zlobu i lukavstvo. A onaj koji se prepusti unutarnjim spoznajama, bez dobrog vokabulara i svjetovnih nauka ništa postići neće, jer Mevlana Dželaluddin Rumi kaže: ”Džaba ti sve znanje svijeta, ako te tvoj slušalac ne razumije.” Ovakav znalac će biti kao nebrušeni dijamant, jer je doista znanje bez mudrosti beskorisno.

Islam je vjera sredine i ka tome poziva. Međutim, mnogo je onih koji bi da dosegnu velike stepene znanja, a nisu još ni osnovne savladali, kao i onih koji se zadovoljavaju prostim informacijama, bez inspiracije njihovog dubljeg tumačenja. Ima li veće i jače inspiracije od Kur'an-i- Kerima? Reći će da nema, a opet, inspirisani nisu.

Sve ovo za posljedicu stvara mnogo neznalica, koji prosipaju ”znanje” koje je samo pepeo i prah, premda je u njihovim očima suho zlato. Oni puno pričaju, a malo rade. Iz njih znanje izlazi, a sami ga ne praktikuju, pa su kao svijeća koja svjetlost drugima daje dok sama sebe izgara, kako to u hadisu kaže naš Pejgamber.

Da li smo mi svijeće koje same sebe izgaraju? Jesmo li mi od onih koji šute i djelima svojim očituju znanje, ili smo od onih koji rade suprotno? Da li se ulema skriva, čekajući vrijeme u kojem će biti poštovani onako kako zaslužuju?

Znaj da znanje nikada neće nestati, ali iz srca ljudi ono može isčeznuti.

Dokle god je umnih pojedinaca koji poštuju pisanu riječ i drže do njenog značaja, knjiga i vrijednih spisa neće nestati, bez obzira što želju za čitanjem na sceni zamjenjuju neke druge vrijednosti, daleko manje važne.

Znaj da bjelina ahmedije nikada uprljana neće biti, nego će njihovi nedostojnici sami sebe u propast odvesti!