Materijalizam kao moderna bolest muslimanskog Ummeta

Piše: Kenan Ćehić

Prenosi Abdurrahman ibn Ibrahim Dimiški, od Bešira ibn Bekra, a on od Ibn Džabira, a on od Abduselama, a on od Sevbana da je Allahov Poslanik, s .a .v.s., rekao: „Doći će vrijeme kada će se ujediniti narodi protiv vas kao što se ujedine i okupe gladne osobe oko sofre.“ Neko upita: „Hoće li nas tada biti malo , Allahov Poslaniče ?“ a on odgovori: „Naprotiv, vas će tada biti puno, ali ćete biti kao pjena koju nosi vodena bujica. Allah će iz srca vaših neprijatelja odstraniti strah i poštovanje prema vama, a u vaša će ubaciti vehn.“ Ashabi upitaše: „A što je to vehn?“ On odgovori: „Ljubav prema dunjaluku istrah od smrti.”

Sam hadis počinje sa frazom „Doći će vrijeme….“, što jasno označava i aludira na buduće događaje. Dalje, hadis nastavlja Poslanikovim, s.a.v.s, upozorenjem i nagovještajem „ujedinit će se narodi protiv vas“, tj. ujedinit ćese protiv muslimana, protiv nosioca Istine isljedbenika jedine sačuvane Božije riječi.

Ovim riječima Poslanik kao da se obraća nama, kao da jasno hoće upozoriti nas koji nedvojbeno živimo vrijeme na koje je on još ashabe upozoravao. Ipak, činjenica je nažalost da je ovaj nagovještaj u današnjem vremenu postao stvarnost, a u percepciji većine onih koji sebe zovu muslimanima normalna pojava, koju oni uopšte ne vide kao za njih nadolazeću opasnost, već im je u podsvijesti da je to nešto što se dešava „tamo nekome“, a ne nama samima.

Međutim, takvo razmišljanje i shvatanje takvog stanja nekim savremenim normalnim slijedom stvari nije jedina opasnost, nego je veći problem bolna činjenica da to nije samo trenutno, prolazno stanje, već je to postalo konstantno fatalističko poimanje trenutnog stanja u svijetu kako prosječnog muslimana, tako i savremenih muslimanskih vladara, koje je pomirenje sa ovakvim stanjem kao s nečim što se mora desiti dovelo do opasne, pogubne i do egzistencijalno prijeteće uspavanosti.

Muslimanski um spava i uspavan je već stoljećima od mašrika do magriba pa iako sve to očima vide, njihov duhovni vid ne osjeća i ne nazire istinu i bolnu stvarnost na koju Poslanik, s.a.v.s, upozorava, istovremeno živeći ovaj najavljeni zeman koji se zloslutno nadvio nad Ummetom. Ummetom koji se zabavio ili bolje reći posvađao sam sa sobom, i kome slatke riječi, prividna pomoć i podrška neprijatelja islama u međusobnim sukobima i manjim ili većim ratnim konfliktima odvlače pažnju, pa ne mogu ili neće da vide istinu, a sve zarad dunjalučkih interesa

Zemlje koje ne pripadaju islamskom Ummetu okrenule se i ujedinile protiv gotovo svih država gdje žive muslimani, iako uopće ne pripadaju istim etničkim grupama, ideologijama, vjerskim frakcijama, već su čak i suprotstavljeni po etničkim, ideološkim ili vjerskim osnovama. Ipak, kada su muslimani u pitanju, sve ove razlike se brišu i njihov zajednički imenilac, odnosno patološka, nekad samo lijepo i dobro prikrivena mržnja prema islamu i njegovim sljedbenicima čini ih jedinstvenim frontom. Kada se tome još pridoda snažna medijska manipulacija s običnim pukom, i sve se to još dodatno upakuje s ekonomsko – strateškim interesima, onda se dođe do stanja koje je tako slikovito dočarao Poslanik, s.a.v.s., kroz savršen primjer kojim ovo stanje nagovještava i upoređuje sa „osobama koje je glad ujedinila i okupila oko sofre“.

Ashabi su ovakvo stanje mogli pojmiti samo iz svoje perspektive, odnosno vlastitog, svojevremenog iskustva. Ustvari, njima je mogla biti pojmljiva ugroženost i opasnost po muslimane samo ako se radi o malim skupinama muslimana, kakvim su i oni bili u Mekki, okruženi prevelikim brojem idolopoklonika (mušrika), čija brojnost i nadmoć su prouzrokovale različite oblike ugnjetavanja i progone, koje je tada mala muslimanska zajednica iskusila sve do momenta kad su im mogli koliko-toliko brojčano parirati, suprotstaviti se,  i u konačnici izvojevati mnoge pobjede nad njima.

Upravo zbog toga su i pitali Poslanika, s.a.v.s., hoće li to vrijeme i ta nemoć muslimana biti prouzrokovana njihovom malobrojnošću, jer u njihovoj percepciji je jedino malobrojnost, odnosno brojčana superiornost neprijatelja mogla biti uzrokom poraza.

Poslanik, s.a.v.s., ashabima daje začuđujući i za njih zbunjujući odogovor:“ Vas će tada biti puno, ali ćete biti kao pjena koju nosi vodena bujica.“ Zatim nastavlja Poslanik, s.a.v.s.,objašnjavati ashabima zašto će biti tako, kazavši im da će Allah dž.š. u tom zlokobnom vaktu „ iz srca vaših neprijatelja odstraniti strah i poštovanje prema vama, a u vaša će ubaciti vehn.“

Ako poznajemo historijski kontekst, slijedimo i pratimo uspone i dekadence muslimana,  onda ovo možemo lahko razumjeti činjenicom da su nemuslimanski vladari imali strah od muslimana, od njihove tehnološke, vojne i znanstvene superiornosti, od njihove hrabrosti i ekspanzije. Strahopoštovanje koje je u početku prouzrokovala muslimanska ekspanzija, vremenom se pretvorilo u istinsko i generalno poštovanje prema muslimanskom napretku, znanju i moći. Na našu žalost, o svemu ovome možemo govoriti samo kao o historijskim faktima, odnosno o nečemu što je davno prošlo i beznadežno izgubljeno. Gdje, kada, kako i zašto, lijepo je kazao i najavio Poslanik, s.a.v.s., objašnjavajući ashabima šta je to „vehn“

On je rekao ashabima da je vehn ustvari „ljubav prema dunjaluku i strah od smrti“! Njima je rekao, a nas upozorio da se čuvamo takvog stanja ili nas neće biti. Zaista, muslimani današnjice kao nikad ranije opsjednuti su dunjalukom, raskoši, glamurom, svakovrsnim uživanjem. Zar nisu muslimani oni koji danas prednjače u tome, i zar nije bolna istina i realno stanje da se danas više bojimo smrti nego Boga, da više maštamo i žudimo za dunjalukom nego za džennetom.

Nije li taj vehn već duboko usađen u nas i jača u nama kao neka vrsta prokletstva, koje nije ništa drugo do prokletstvo prouzrokovano neracionalnom i neobjašnjivom željom za stjecanjem bogastva i uživanjem u blagodatima ovog svijeta, zatim bojazni i straha, odnosno fobije od smrti, i žala što jednom moramo ostaviti sve što smo stekli, za čim smo žudjeli, i čemu smo podredili vlastitu dunjalučku misiju?

Gospodaru naš, sačuvaj naša srca od pretjerane ljubavi prema prolaznim dunjalučkim dobrima, i daj nam da stremimo ka dobrima Ahireta!

Literatura:

  1. Karalić, Mahmut, Sunen Ebu Davuda, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2012.
  2. Sedić, Fuad , Mali predznaci Sudnjeg dana, Bihaćko muftijstvo, Bihać, 1995.