Piše: Fetah Ramić, član redakcije
Ne želeći da kopiram jednog od bosanskih velikana, neću se pozivati na svjedočanstva mastila, pera, niti papira. Najbolji svjedok je priroda u kojoj obitava najpotpunije, najljepše i najneposlušnije Njegovo stvorenje. Ne poznajem dobro hemiju da bih pričao o mastilu, njegovom molekulskom sastavu i osobenostima, ali ću pokušati da dočaram jezikom čovjeka, jezikom onoga u smokingu, i onoga u bosanskim kaljačama. Zašto i kako smo toliko neposlušni ? Zapitam se često šta je to učinilo čovjeka takvim. A, opet sam sam takav, najbolje pokazuje moje neznanje, koje sam naglasio o hemijskim osobenostima mastila. Lakše je bilo napisati da sam laik o temi, nego li izdvojiti par minuta za farz, traganje za znanjem. Možda sam kao i većina onih koji čitaju i uživaju u riječima Meše Selimovića, ostao u tom nekom svijetu mašte, imaginarnog, psihološkog i emotivnog hedonizma. Slažem se da je stilistički dobar potez pozvati na ono što zadaje žuljeve na intelektu, mislima i biću.
Ali, nešto što se ne uviđa golim okom, niti letimičnim izučavanjem literature Selimovića jeste poruka i nauk onima koji žele da ostanu zavejani u lavinama misli. Naše komšije su jos prije par stoljeća pisali naravno učenije, želeċi da uskrate osnovno pravo, užitak, nagradu i oazu u pustinji čitaocima, misli i razmišljanje. Brđanin, seljanin, fabrika u ljudskom obliku, kao što sam i ja sam, nema vremena za izučavanje nekih literatura, jer je njegovo vrijeme rezervisano za crne ruke, motiku, ovcu, kravu, znoj i misao.
Kažu intelektualni žuljevi su bolniji od fizičkih. Ne bih se složio s ovom tezom koja degradira one koji su izmislili način da se dobije hljeb, da se žanje žito, da se položi ta i ta hrana kravi da bi kvalitetnije mlijeko bilo. Degradira nas koji žuljevitim rukama radimo bosansku crnicu, koji iznemoglim nogama trčimo za životom. Najveće oružje jedne zajednice je seljak, niti vojnik, niti učitelj, niti dijete ne može funkcionisati bez Božije blagodati koju zamalo degradirani Božiji neposlušni rob obavlja. Kada učenjak napiše mastilom na papiru, on postaje rob tome, postaje ograničen time što je napisao. Možda ne primarna, ali sekundarna korist pisanja u prirodi su prirodni procesi, kiša, vjetar i druge. Pišući, čovjek se umori, desi se da zaspi nad štivom i tada priroda nastupa, onaj svjedok s početka moje misli. Allah dž.š., nikada ne daje loše stvari svome robu.
Svaka stvar koja se desi insanu, ona je dobra za njega na ovaj ili onaj način. Sigurno, ojačaće ga, poučiće ga, preseliće ga jer je to sigurno najbolje za njega u tome trenutku. Nekada insana zadesi nesreća i odmah odaje onu stranu nezahvalnu i neposlušnu, onu stranu koja ga činim najdivnijim primjerom, počne da kune, preispituje smisao. Ali, često zaluta u tome bunilu, tom kolapsu misli. Ako ti je Allah dao da na jednoj nozi hodaš, zahvali se, da ti je ostala možda bi te baš ona odvela u džehenem. Ako ti je Gospodar dao samoću, udaljio te od nespokoja u duši, udaljio te od dangube i približio te mislima kojim ne robuješ dok ih ne zapišeš. Pisanje u prirodi potpomaže mozgu, relaksira ga, ali i otvara mogućnost spasu, nerobovanju.
Možda kiša padne i spere okove tvojih umornih misli koje nisu produkt istinskog bića tvoga, već produkt onoga što te čini čovjekom, promjena raspoloženja. Možda zaspiš, probudiš se i pročitaš ono što bi te unazadilo i primoralo da robuješ šejtanskoj brzini. U tihom budžaku, misli su negdje gdje nam je srce najviše zalupalo. Pod sobnom lampom srce ne vidi dalje od prve stepenice, ali sunce otvara vidike. Sija kroz planine, otvara vrata svjedoku da posvjedoči pravoj misli, istinskome, što ti gospodin i ja, brđanin, i pastir pomislimo, zapišemo .
Ja ne zapisujem kao ti, moje misli se svaki dan produbljuju, mislim na žito, mislim na mlijeko, mislim na šljivu i orah, mislim na bosiok i jaglac, ali mislim i na bit, jer jedino me to sprečava da odustanem od ovoga, od fabrike da postanem nešto što ne umijem biti. Možda sam ja uskraćen za mastilo i papir, ali svaki klas žita, svaka kap znoja je jedna misao koja je pretočena u slovo na papiru Meše Selimovića. Svaka kap kiše koja me pokvasi dok čuvam ovčice, tvoj kurban, tvoju jahalicu preko Ćuprije, je jedna misao. Ne drži seljane žito, niti meso, niti mlijeko, pa čak ni zlatna jesen kad ubiremo plodove naših misli, nego bit. Bit koja nas drži, čuva i ne da nam iz tora, iz prirode jer je ona svjedok, tvojoj i mojoj misli, žulju na intelektu, emocijama, mislima, razumu i najzadnje, tijelu.