Iz medresanske hartije: Hvala ti Gazi Husrev-beže, što odabra Sarajevo!

Piše: Amina Bećar, zamjenski urednik

Vrijeme je nemilosrdno nepodmitljivo. Očiju uprtih u neizvjesnu budućnost osvijetlio si nam put do kule vječnosti, ne mareći za fenjer trošna fitilja. Odlazim i moram ti reći da je ovdje moj škriputavi kalem ostavio svoj posljednji trag. Dok tvoja hartija žuti i vrijeme je rastače, moja još nije ispisana. Tvoja nosi odluku o gradnji uzvišene i veličanstvene Seldžuklije, a moja tek upisom iste počinje. Mjeseče naše kasabe, imena s dovom pronesenog, sve to sa željom da nad neznanjem i ratom trijumfuje znanje.

Prohodih kuršumom pokrivenom Seldžuklijom, nadajući se ostavljanju traga koji ne blijedi, kao nekoć ti. Presudan je bio tvoj zakoračaj u labirint grada koji je s dječakom vodio neizvjesnu trku odrastanja. Sarajevsko nebo nije imalo sreću da njime protitra padalica. Kad nesebično dade sebe otadžbini mojoj, zavrijedio si mjesto u našim srcima i dovama. Trajni opstanak tvoga dobra, isprva samo džamije, ovisio je o učvršćenju islamske vjerske nauke. Ostavio si iza sebe da se ne daje hrđevim i nevaljalim, onima pohlepnim i s namjerom da prevare. Nisi htio veličanje narodnom pjesmom i svjetsku slavu. Zahvalnost bi samo nahranila sujetu. U cvijetu mladosti u život ti se utkalo povjeravanje ozbiljnih državnih funkcija. Čovječanstvu treba neko ko će se potruditi da svijet koji ostavi iza sebe postane dobar. Na nama ostaje da se trudimo dalje, a gledavši kroz prizmu vjere neminovno je, tek kad pred nas dođe naša knjiga, da ćemo shvatiti kako smo napisali posljednje poglavlje. Od dobrotvornih djela najljepše je ono koje će se trajno ponavljati. Sklonili su krvavu kaldrmu po kojoj su ti stope hodile, ali se još uvijek izdiže minaret. Ako se desi da dušmani odluče ukloniti i nju, ostat će uzdignute dove naše. Razabirem nagomilane misli i srce mi steže sama pomisao da odlazim i da je moje vrijeme ovdje gotovo. Odzvanjaju mi u ušima nikad osluhnute riječi tvoje, o prolaznosti ovog svijeta, zavičaja i dosade. Odzvanjaju, ali srce mi se smirilo kad su se u misli upleli novi zvukovi. Sjetih se čemu me pod ovim krovom, godinama prije, jedan čovjek podučio. Govorio je o ljudskoj nesvjesnosti veličine Allahove milosti u tome da je sve prolazno. I tako ovaj dom ostavljam u amanet boljima od mene. Rekao si da je dunjaluk prolaz koji vodi ka kući spasenja ili paklu. Razaznah vremenom šta se krije iza ovih naizgled grubih riječi. Razaznah, i jeste. Naš svijet je ogromno ogorčeno mjesto koje zaslužuje skidanje zastora koji prekriva sramotu. Neka ti se u sevap upiše svaki vaz alima tvoje Kuršumlije, svaki proučen harf i naučen ajet. Dok većinom smatramo da sve počinje i završava s nama, svo bogatstvo si odlučio pokloniti onima koji će doći poslije tebe. Okružen vezirima i vojskovođama, što mu se s puta sklanjahu, ljubeći ruku na kojoj ne bijaše ukrasa do prstena od srebra s jednim dijamantom. Gazijin amanet bi da se podigne medresa, te da se postavi kreposan i učen čovjek, da se naučava ono što se i danas naučava. Škola koja počiva na temelju Objave, sa kulturnim, estetskim, vjerskim i odgojnim sadržajima.

Na isheklanom miljeu Sarajeva leži prostrt reljef. Snježna bjelina sebično je opasala strme padine grada koji i godinama kasnije plamti u ratnom vihoru. I pravdi si nas očinski podučio, da nema pravo čovjek gledati druge s visine, osim kad im pomaže da ustanu. Biser arhitekture tvog perioda već pet stoljeća njedri generacije koje ispunjavaju želju plemenitog vakifa. Želju da u njoj uče pametni i marljivi, a ne nemarni i neodgovorni. Meleki svojim krilima natkriljuju onoga ko traži znanje. Kolika li je tek tvoja nagrada?

Neka svaki dan milost Božija i blagoslov na njeg padaju!