Piše: Haris Mekić
Hvala Allahu, dž.š., Darovaocu mnogobrojnih blagodati insanu, koga stvori kao svog namjesnika na Zemlji i podredi mu nebrojene svjetove da bi mu olakšao životnu putanju i spoznaju misije. Iz dobrote svoje i milosti, On, Uzvišeni, ljudima šalje odabrane robove svoje, kako bi ih iz tmine stranputice na svjetlost pravog puta izvodili, a pečat njihov jeste Muhammed, s.a.v.s., odabranik i najplemenitiji od svega stvorenog.
Salavat i selam neka su na njega, Božijeg Miljenika i posljednjeg poslanika, na onoga koji je svoju misiju upotpunio i Ummetu ličnim primjerom ukazao na temeljne vrijednosti za koje valja živjeti i umirati. Prenio nam je Poruku koju je i sam živio, a brojni su primjeri njegove zahvalnosti na svakom stanju u kojem se Božijom voljom našao.
Uzvišeni Allah u 152. ajetu sure Al-Baqara nas savjetuje: „Sjećajte se vi Mene – i Ja ću se vas sjetiti, zahvaljujte Mi i na blagodatima Mojim nemojte neblagodarni biti.“
Zaista su blagodati koje Gospodar čovjeku daruje nebrojene, svuda su oko nas, bili mi njih svjesni ili ne, a pravo pitanje jeste: kako na njima zahvaliti? Koji je to način na koji bi čovjek iskazao svoju zahvalnost za Božije blagodati, a da to bude dostojno Gospodara svjetova? Odgovor na ovo pitanje dobijamo direktno u Kur'anu – najljepša zahvala jeste šukr.
Termin „šukr“, nastao iz arapskog glagola „ﺷَﻜَﺮَ”, koji je najčešće prevođen kao „biti zahvalan, zahvaljivati“, ali u samoj osnovi, ovaj glagol bi značio raširiti, rasprostraniti, rasipati, raskopavati, i sl. Ovaj glagol je antonim, direktne je značenjske suprotnosti od glagola „كَفَرَ”, koji suštinski znači zakopati, prekriti, a također može značiti zanijekati i ne vjerovati.
Naravno da nije slučajno to što se u Kur'anu ova dva termina nalaze uvijek jedan uz drugog. Time nam se želi reči da je šukr – širenje, rasprostranjivanje, najbolji vid zahvale za neku blagodat, dočim je njeno prekrivanje, nijekanje, zanemarivanje… upravo suprotno – najgori vid nezahvalnosti.
Da se zaključiti da prava zahvalnost jeste upravo svijest o tome da insan sam po sebi ništa ne posjeduje i da sve ono što mu je darovano – darovano mu je kako bi mu olakšalo njegovu temeljnu misiju na ovom svijetu – robovanje Bogu. Kada to sazna, shvati, zatim obznani i na takvom razmišljanju živi i djeluje, čovjek je postigao stanje zahvalnosti.
Primjer Sulejmana, a.s., najbolje oslikava način na koji Gospodaru treba biti zahvalan. Kada mu je data vlast nad mnogim stvorenjima i kada mu je to pokazano na primjeru Belkisina prijestolja – on postupa na najispravniji način. „I kad Sulejman vidje da je prijesto već pred njega postavljen, uzviknu: “Ovo je blagodat Gospodara moga, Koji me iskušava da li ću zahvalan ili nazahvalan biti. A ko je zahvalan – u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – pa, Gospodar moj je Neovisan i Plemenit.“ Dakle, Sulejman, a.s., je svjestan da je sama blagodat iskušenje, kao što je i nesreća, a da je oholost i zaborav na Stvarnog Vlasnika najgori odgovor kojim na tu blagodat može odgovoriti. Stoga nam valja znati da je konstantna svijest o Bogu, u sreći i nesreći, naš temeljni zadatak. Samo na taj način smo u stanju realno sagledati procese koji nas okružuju i u tim procesima pronaći svoje mjesto. Molimo Uzvišenog Allaha da nas obdari sviješću o Njemu i zahvalnošću na Njegovim blagodatima. Amin.
