Piše: Tarik Kohnić, član redakcije
„Islam je ostao u knjigama, a muslimani u grobovima.“ Ako se neko u ovom trenutku pita kako se uopšte može usuditi pomisliti, a kamoli napisati ovu misao, potrebno mu je odgovoriti protupitanjem: „Kako se taj neko usuđuje reći kako izreka Hasana el-Basrija nije tačna?“ Prvo, jer ne bi se trebalo ulaziti u raspravu s njim ukoliko njegovo znanje nije na nivou Basrijevog. I drugo, kako se usuđuje reći da nije istinita, jer ako ima imalo svijesti uvidjet će šta se to dešava u današnjem dobu.
Dešava se kulturocid – genocid nad islamskom kulturom, tradicijom i umjetnošću.
Postoje dva razloga zašto se uništenje muslimanskog identiteta danas odvija u najvećem razmjeru:
1. Osude predstavnika zlatnog doba
U svojoj bogatoj historiji, islam je iznjedrio velika imena poput Farabija, Ibn Sine, Rušda, Ibn Arebija, Dželaluddina Rumija, Suhraverdija, Gazalija, Ibn Halduna i drugih. Elita koja je svojim djelima prikazala islam i kao vjeru i kao religiju u najjačem svjetlu cijelom svijetu. ”Krema” koja je dala doprinos ne samo islamskoj, nego i svjetskoj sceni književnosti i filozofije. Oni koji su uzdigli islamsku civilizaciju na najveće visine zbog čijih zasluga se i može nazvati civilizacijom, danas se najblaže kazano osporavaju, a najoštrije rečeno- tekfire. I to od nas- muslimana. Pojedinci ih proglašavaju paganima, kafirima, politeistima, otpadnicima od vjere. Umove koji se proučavaju na svjetskim univerzitetima, one kojima se nemuslimani Zapada dive, mi bacamo pod noge i stavljamo u blato. I koga na kraju kriviti za stanje Ummeta ako ne same muslimane, kada im drugi čuvaju velikane više nego oni sami? Danas svako ima pravo na mišljenje o bilo čemu, a o islamskoj umjetnosti ga daju oni koji vjerovatno nisu ni pročitali nijedno od naših kapitalnih djela, jer njihov intelektualno- obrazovni nivo nema doseg za shvaćanje istih. Ti pojedinci, koji nemaju osjećaj za umjetnost, čiji bukvalizam prelazi u radikalizam, koji ne daju ni mrvicu prostora razmišljanju (kao da je Kur'an doslovno spušten Pejgamberu, a.s., s koricama i lsitovima, a ne kroz govor koji su kasnije ljudi zapisali gdje se i otvara veći broj kiraeta i tefsira, a upravo je to bogatstvo širokogrudnosti islama) ne bi bili nikakav problem da takav stav nije sve više i više u centru medijske pažnje i prikazivanja islama, a onih koji bi trebali braniti islamsko blago i baštinu- sve je manje, ili ih se namjerno tjera na društvenu marginu i ne da im se riječ. Ali, zlatno doba islama uništava se od onih kojima su ih gore spomenuta imena ostavila u naslijeđe. Da nije tužno, bilo bi smiješno.
2. Gdje su plodovi islamske kulture danas?
I dok smo zaokupljeni ljudima koji u svojim kaburovima leže skoro hiljadu godina, nemamo ili nećemo da imamo vremena za nove nade islamskog bogatstva i vrijednosti. Uzmemo li za primjer bilo koju vrstu umjetnosti, nametnut će se zaključak koji govori o propadanju onoga što je islamska civilizacija u emanet ostavila. Umjesto da se gradi nova zlatna era, elementi one davne tonu.
Književnost- literautra i mogućnost njenom pristupu je sve veća i veća, a opet, remek- djela niko ne piše. A kako će i pisati kada ljudi jedva da čitaju, a kamoli da donose nove plodove!? Kada će opet nastati neko profinjeno djelo prožeto božanskom inspiracijom toliko da se stavlja na nivo Kur'ana (metaforički rečeno), kao što se to govori za Mesneviju?
Duhovna muzika- i dok je Farabi izmišljao kanun, poznati instrument za izvođenje duhovne muzike, učenjaci Bliskog istoka naj od trske, Arapi donosili gitaru u Španiju, danas je pitanje da li se uopšte imenica ”duhovnost” može staviti pored muzike. Autori prijašnjih ilahija i kasida dobijali su inspiraciju iz kešfa i ilhama, a njihovi tekstovi mogu se tumačiti na bezbroj načina i imaju bezbroj dubina. Pisali su ih iz hala (stanja), dok današnji tekstovi služe za zaradu- ne za duhovni napredak. O tome hafiz Mensur ef. Malkić govori u intervjuu za Preporod: ”Oni uče ilahije nevješto, nepitko, čak i tužno…to su tekstovi različitog kvaliteta, siromašni ili prepjevi pjesama.”
Slikarstvo, kiparstvo, arhitektura- kada je posljednji put sagrađena džamija koja se može pohvaliti arabeskama, kaligrafijom ili izvanrednim rasporedom kao što su džamije iz osmanskog perioda?
To je, nažalost, današnje stanje ljudskog bića, njegovog uma, duše i srca. Njegov karakter otkriva ono šta on čita, sluša i o čemu razmišlja. Danas je taj karakter natopljen vještačkim, sintetičkim i neprirodnim.
Nekada se islam branio od idolopoklonika, a njegove biblioteke i metropole od Mongola. Danas se brani od nas samih, dok vjera bez ruhanijjetske duše, ispunjenog srca i otvorenog pogleda (idžtihada) postaje religijska forma.
Šta je islam danas, neko svako sebi odgovori!?
