Piše: Eldar Ćatibušić
Hvala Allahu, dž.š., Koji nas je stvorio, a nismo Mu trebali, Koji nas je uputio, a mogao nas je ostaviti u zabludi. On je Onaj koji nas hrani, a mogao nas je gladnima ostaviti. Neka je salavat na Muhammeda, a.s., na njegovu porodicu, ashabe i na sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjega dana. On nas je naučio da Allah, dž.š., daje dunjaluk onome koga voli i onome koga ne voli, a da iman – vjerovanje, daje samo onome koga zavoli,
Allah, dž.š., u Kur'anu, u suri Ez-Zumer kaže:
Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.”
Također, kaže Gospodar, riječima Ibrahima, a.s.: „Nadu u Allahovu milost gube samo oni koji su zabludjeli.“
Na drugom mjestu, kaže, riječima Jakuba, a.s., kada se obraćao svojim sinovima: „Ne gubite nadu u Allahovu milost, doista, nadu u Allahovu milost ne gubi, osim narod nevjernički.“
Neki učenjaci kažu da je gubljenje nade u Allahovu milost veliki grijeh.
Prenosi se da je neki čovjek upitao Poslanika, a.s., o velikim grijesima. Poslanik, a.s., mu reče: „Da Allahu pripišeš druga i da izgubiš nadu u Allahovu milost.“
Vjernik živi svoj život između straha i nade. Između ove dvije stvari mora uvijek postojati balans. Kao što ptica ne može letjeti samo pomoću jednog krila, tako ni čovjek ne može samo živjeti od nade niti samo od straha. Ljudi su stvorenja sklona griješenju, svakome od nas može se desiti i dešava se da pogriješimo, međutim, nikada ne smijemo za neki grijeh reći da ga Allah, dž.š., ne može i neće oprostiti, jer tako čovjek upada u zamku šejtana prokletog, gdje će uvijek misliti kako je on mnogo grešan i da ne zaslužuje oprost, te tako skrene s Pravoga puta i postane od stanovnika vatre, samo zato što je ograničio Allahovu, dž.š., milost i mislio da ga ona ne može obuhvatiti.
Vjernik je dužan imati lijepo mišljenje o Allahu, dž.š., bez obzira na to kroz šta prolazio u životu i bez obzira na to koliko grešan bio.
Kolika može biti snaga nade u Allahov, dž.š., milost možemo vidjeti iz sljedećeg primjera.
Za vrijeme Hasana al-Basrija živio je jedan veliki zalim. Bio je poznat po svojim zlodjelima, ubijanjima i mučenjima muslimana, čak i ashaba Muhammeda, a.s. Prenosi se da je Hasan al-Basri učinio sedžu zahvalnosti Allahu, dž.š., nakon što je taj čovjek umro. Obolio je od stomačne bolesti za koju nije bilo lijeka. U zadnjim trenucima svoga života rekao je da ga usprave i okupe ljude oko njega, kako bi im se obratio posljednji put. Kada su došli, on je plakao i kajao se, i priznao sve svoje grijehe i tiraniju koju je provodio u svome životu. Citirao je stihove: “Moji grijesi su teži od nebesa i Zemlje, ali imam nadu da će mi Allah oprostiti. Ukoliko mi se smiluje, onda će se moja nada ispuniti, a, ukoliko me kazni, onda ću se osvjedočiti da On nije nepravedan.” Prije nego što je ispustio dušu, podigao je ruke prema nebu, i rekao veoma snažne riječi: „Allahummagfirli, feinne-nnase jez'unnune enneke la tef'al.“
“ALLAHU MOJ, MOLIM TE OPROSTI MI. LJUDI OKO MENE MISLE DA MI TI NE MOŽEŠ OPROSTITI.”
Nakon ovih riječi je ispustio dušu. Kada je vijest stigla do Hasana al-Basrija, bio je šokiran, i upitao: “Da li je uistinu to rekao na samrti?”, pa su mu rekli: “Jeste, to je rekao, bili smo svjedoci, čuli smo svojim ušima.” Zatim Hasan reče: “Onda će mu Allah možda i oprostiti.”
Uzmimo pouku iz ove priče, ne dozvolimo sebi da ikada ograničavamo Allahovu, dž.š., milost, niti prema nama samima, niti prema drugim ljudima. Nemojmo suditi ni sebi ni drugima, trudimo se da budemo bolji, kada pogriješimo da se kajemo i uzdamo u Allahovu, dž.š., milost, a konačna presuda pripada jedino Njemu Uzvišenom.
Molim Gospodara da nam oprosti, smiluje nam se, učvrsti na Pravome putu, pomogne nas da živimo svoje živote između straha od Allahove, dž.š., kazne i nade u Njegovu milost pa da se sačuvamo kazne, a milost zaslužimo.
