Manihejski pristup: dugine boje ili daltonizam?

Piše: Kamber Kamberi

Dok se u slobodno vrijeme bavimo apologijom islama, ljudi nam se mogu možda i s pravom nasmijati u lice. Islam poziva na posmatranje i izučavanje univerzuma i svega stvorenog, a njegovi sljedbenici?! Raspravljaju o tome može li žena voziti auto i da li se smije školovati. Islam poziva na naređivanje dobra i odvraćanje od zla, poziva na uspostavljanje društvene pravde, a njegovi sljedbenici?! Raspravljaju o tome da li treba izaći među ljude ili je ispravno zatvoriti se među četiri zida i zikriti čekajući meleka smrti da okonča nesreću zvanu dunjaluk. Islam poziva na propitivanje i kritičnost, a njegovi sljedbenici?! Tvrde da je drsko i pomisliti, a kamoli uraditi, suprotno onome što su radili naši pradjedovi u aspolutno drugom kontekstu, jer kontekst jeste promijenjen, ali ti ostani takav kakav jesi, tā to je naša tradicija. Upućen čitalac će shvatiti da su ovo dominante skupine muslimana u našem društvu.

I zaista, čovjek da se zapita: tako savršen sistem, a tako nizak položaj?! Problem, dakle, očito nije u islamu, u njegovim propisima i viziji koju nudi kako za ovaj, tako i za onaj svijet u kojeg tvrdimo da vjerujemo, mada se često ne ponašamo u skladu s tim. Nazire se jedno sasvim logično pitanje – u čemu leži problem ili, što bi u narodu rekli: „U kojem grmu leži zec?!“

Krenimo od toga da smo od sredstava načinili ciljeve, da zlo bude veće svu svoju snagu ulažemo u odbranu takvog pristupa. Namaz, post, zekat, hadž… samo su sredstva, a mi smo na tome stali i ne štedimo snagu u raspravljanju o načinu njihovog izvršavanja. Smatram da smo to usavršili, ali mi se čini da smo suštinu ostavili za neki drugi put.Povrh toga što nam je Allah, dž.š., nedvosmisleno rekao da obavljamo namaz kako bismo se Njega sjetili, da bi nas od ružnih postupaka odvratio – mi smo u raspravama fiksirani na pitanja o dizanju ruku i vezivanju istih ovdje ili ondje. Bez obzira što je post propisan da svjesni Boga budemo, da Ga veličamo i zahvaljujemo Mu – mi ostajemo na raspravi jel’ viđen mlađak il’ nije i da li treba vjerovati teleskopu ili ljudskom oku?!? Silna mišljenja i razilaženja pune knjige, citiraju se razni učenjaci i potkrepljuju različiti stavovi – još jedno sredstvo pretvoreno u cilj.

Ne mislim da je sve spomenuto beznačajno i da s tradicijom treba raskinuti, a imame i učenjake baciti u prošlost. Tradicija je temelj, odbaci li se, čovjek će biti izgubljen u svijetu i neće znati gdje mu je početak, a gdje kraj. Uz uvažavanje svih naših prethodnika moramo nastojati da i mi budemo, ako ne toliko veliki umovi poput Ebu Hanife, Malika, Šafije, Ahmeda i drugih, onda bar približni njima i dati svoj doprinos. Od stare slave se ne živi. Zar se u to nismo uvjerili u ovih nekoliko stoljeća učmalosti?! Šta je rezultat?! Umjesto aktivnog muslimana imamo apatičnog, koji vjeru koristi poput kakve svemoguće hamajlije koja će ga spasiti kada god zapadne u nevolje, a takvi nisu bili oni koje silno citiramo i kad treba i kad ne treba. Pritom se sve spomenuto, ma koliko nekada bilo van konteksta i često izvan dometa logike, obavezno potkrepljuje kur'anskim ajetima i hadiskim predajama.

Uopšte nije sporno drugačije misliti, drugačije postupati – čak je poželjno da se razlikujemo, to bi značilo da smo se vratili jednom zapuštenom sunnetu i ibadetu – razmišljanju. Ono što je problem jeste isključivost! Problem je u agresivnosti i manihejskom pristupu koji narušava bit islama. Problem je puko pozivanje na izvore bez istinskog razumijevanja istih. Problem je kada se svijet dijeli samo na ispravno, pri čemu je to obično ono što ja mislim, i neispravno, pri čemu je to ono što misle ostali – ne postoji između!

Pođimo u šetnju: iznad nas prostrano plavo nebo, s razbacanim bijelo-sivim oblacima u različitim oblicima, koje se u horizontu spaja s tamnozelenim brdima čiji su vrhovi obojeni još uvijek neotopljenim snijegom. Oko nas lijepo drveće bijelog i rozog behara umiveno zlatnim zrakama predivnog Sunca. Pored nas teče bistra plavkasta voda koja miluje bijeli kamen, možda i desetljećima, a na istom tom kamenu zastaje zalutali prelijepi kolibrić, šaren i divan, pa se povlači nazad shvatajući da tu nema ništa za njega i kreće u šarena cvjetna polja…

Niko od nas ne bi bio sretan da je daltonista pa da umjesto ovog šarenila vidi samo crno i bijelo. Zašto onda od ljudi tražimo da budu ili crni ili bijeli? Bojim se da ličimo na besposlenu dječicu koja stoje na suprotnim obalama rijeke gađajući jedni druge sitnim pijeskom i provocirajući, dok rijeka islama – suština, teče mimo nas!

Sunnet, sunnet, sunnet! Ključna riječ i kod jednih i kod drugih i kod trećih… Na šta smo sveli sunnet? Je li sunnet nonšalantnost i javašluk, napola urađen posao?! Ili je sunnet kada čovjek daje svoj maksimum? Šta preovladava u našem društvu?!

Je li sunnet isključivost, etiketiranje, blaćenje i prozivanje drugih i drugačijih, pogotovo vjernika?! Ili je sunnet kada plemeniti Poslanik, s.a.v.s., ustaje na svoje mubarek noge da bi ispratio dženazu nepoznatog čovjeka druge vjere. Na upozorenje da se radi o Jevreju on daje samo jedan kratak odgovor koji je sažet u vrlo kratkom pitanju: „A zar nije čovjek?!“ Toliko poštovanja prema ljudskom dostojanstvu, ma ko on bio! Da li je ovo sunnet ili razvrstavanje ljudi u Džennet i Džehennem iako i sami nismo sigurni u koju ćemo skupinu?! Da li su sunnet besplodne rasprave koje očito ničemu ne vode? Čemu to međusobno nepoštivanje? Pa zar nismo svi ljudi?!

Vrijeme je da shvatimo da svaka skupina ima svoje pozitivne i negativne strane i da se ujedinimo u onome što je pozitivno, te potpomognemo u odstranjivanju negativnog, jer kako kaže veliki Ibn Haldun: „Bez međusobnog potpomaganja istinskog opstanka ljudskom rodu nema!“ Vrijeme je da počnemo promišljati, zajedničkim snagama, makar i stoput pogriješili. Zar nam nije obećana nagrada i za pogrešno rješenje ako smo iskreno pokušali, a da pri tome nije u pitanju diletantizam već stručnost?

Dok se na nas, poput jakog pljuska u jesenskom danu obrušavaju hiljade izazova i problema kojima se trebamo suprotstaviti, zaista je nezrelo gubiti vrijeme sa sitnicama, ma koliko nam ih ego prikazao zanimljivim i velikim. Neozbiljno je raspravljati o davno istrošenim pitanjima dok se nova množe munjevitom brzinom. Vrijeme je da se izliječimo od daltonizma i da dopustimo ljudima, kao bitnom dijelu prirode, da se pokažu u svojoj raskošnosti i na taj način ovaj svijet preoblikuju u jedno ljepše mjesto, a to nam je i dužnost!

Za kraj, da bi se svijet promijenio često nisu potrebne velike stvari o kojima će se stoljećima pisati. Dovoljno je da pojedinac radi na sebi i na svojim odnosima s drugima. Čovjek kao individua nije beznačajan, svaka stvar koju uradi, na ovaj ili onaj način, boji ljudsku povijest, gradi svijet ili ga ruši, gradi mir i slogu ili sije mržnju i zlobu.

Comments are closed.

%d bloggers like this: