Priče iz studentskog pera: Ezan

Piše: Amina Išerić

„Sinko moj, hajder ustani. Sa’ će sabah.“

     Kao i svako jutro, i danas me je probudio majčin glas. Ali me nikad prije nije zaboljelo u duši kao ovaj put. Nisam želio ustatu, neka traje još malo.

     „Hajde ljepotane, sve sam ti spremila.“, otvorih oči, a njene ruke lagano prolaziše kroz moju kosu. Podigoh se i čvrsto je zagrlih.

     „Nedostajat ćeš mi, mama.“ , te riječi sam s velikim naporom iščupao negdje iz dubine i žestoko mi zaparaše srce. Nisam znao da ću ih ikada izgovoriti.

***

     Čim čuh ezan, požurih niz Alifakovac, a kofer bi rado prije mene da siđe. Sjetio sam se onda svih velikih snjegova, kako smo se smijali Hamidu kad je umalo nogu slomio, sjetih se i Almasinih rumenih obraza. Taj voz sjećanja je tako brzo prošao kroz moje misli ali opet uspijevajući izmamiti osmijeh na moje lice. Uspio sam stići prije nego što mujezin prouči ezan. Svaki put me uspije očarati ambijent Sultan Fatihove džamije. Taj lijepi bijeli kamen, umirujući zvukovi šadrvana, cvijeće, kaldrma. Možda je zato u narodu poznata kao Careva. Ostavih kofer vani da ne bih isprljao džamijski ćilim. Bar me tako majka učila. I desnom nogom uđoh.

***

     „Ja Rabbi, olakšaj mi ovaj put u svakom smislu.“. Rekoh na kraju dove i pređoh rukama preko lica. Kofer me je još uvijek čekao. Obuo sam cipele i onda po običaju sjeo u haremu džamije kako bih popio jednu kahvu. Sjede sa mnom i jedan starac u poodmaklim godinama.

     „Vidim ti taj kofer. Negdje ideš ili si doš’o ‘vamo?“, započe on.

     „Idem dedo za inostranstvo.“ Odgovorih, pa kad ne dobih nikakvu reakciju s njegove strane i što mu je pogled još uvijek bio izgubljen negdje na vrhu munare, shvatih da me nije čuo.

     „Australija, dedo, Australija!“, trznuo se i pogledao me kao da me prvi put vidi i kao da mu nije jasno o čemu pričam. Zatim se blago nasmiješi.

     „Tamo nema vakih džamija.“ I išaretom mi pokaza na munaru. Nikada prije mi se nije učinila ovako lijepom kao danas. Mogao sam primijetiti svaku onu šaru na njoj.

     „A znaš li ti da je ova munara viša od one Begove?“, trznuo me iz mojih kratkih misli i začuđeno ga pogledah. „Jah, jah, sinko,“, nastavi sa smijehom kada je vidio moj izraz lica, „ova ovđe ima 118 stepenica , a onder u Begovoj ima 115. Ja sam izbroj’o.“, nasmijao se tako da nisam mogao raspoznati da li zaista govori istinu ili se jednostavno šali.

     „Znadeš, jedan sultan, nekad davno, htjede napraviti dvije džamije u Saraj’vu. I tako zovne jednog neimara i pita ga šta treba prvo izgraditi kad se pravi džamija, i ovaj bješe time malko zbunjen i kaže pa džamiju i sultan ga“ i tada pređe rukom preko vrata, „-ubije. A jadnik ništa skrivio nije.“ Starac me lakho zainteresova za priču i ja zaboravih na svoje muke. Uzeh kofer i stavih ga iza sebe, fino se smjestih, pa starac nastavi. „Onda ti zovne sultan drugog neimara i pita ga isto, a ovaj mu kaže – pa kuhinju! Sigurno bio gladež nekakav.“, nasmija se on, a sa njim i ja. Poslije kratke stanke nastavi. „Jah, njega sultan otpusti. Zovne tako trećeg, a on mu kaže kupatilo, da radnici ne bi prljali prostor. E to se svidi sultanu i njemu povjeri gradnju džamija. I tako prođe vakta kad li Husrev-beg šalje obavijest sultanu u Stambolu da su džamije završene. Al’ neko rek’o sultanu da je jedna veća i ljepša od druge i on naredi Husrev-begu ‘vako: “Husrev-beže, džamija koju si napravio meni – nek’ bude tebi, a ona koju si napravio za sebe, nek’ bude moja džamija”. A nije znao da je baš ta veća i ljepša bila njemu namijenjena. I sam sebi je jamu iskop’o.“ Obojica smo se nasmijali. Odavno nisam osjetio ovakav užitak slušajući nekoga. Starac me zatim pogledao, stavivši ruku na moje rame.

     „Hajder, sinko. Vakat poći. Neka te sreća prati kud god išao. Ali nikad ne zaboravi odakle si došao.“ Ustadosmo i on ode. Još jednom sam bacio pogled na visoku munaru. Sunce je već izašlo.

***

     Znam da uvijek otvori radnju rano, pa odlučih da posjetim starog prijatelja svojih roditelja kojeg sam izuzetno cijenio. Čujem nekad kažu „majstor svog zanata“, a on to zaista i jeste bio. Njegova obuća i koža su bili neizbježan dio u našoj kući.

     Otvorio mi je vrata i prije nego što sam pokucao.

     „Kerime, sine, bujrum, uđi.“ Zatvorio je vrata i trljao ruke jednu od drugu ne bi li ih ugrijao.

     „Je li ti zima? Tamo imaš jednu deku. Onu zelenu. Ogrni se dok ja naložim vatru.“ Uzeh deku i sjedoh na stolicu ispred njegove, ogrnuvši se. Nije prošlo dugo, a već se toplina počela širiti radnjom. Nasuo je vode u šerpicu, stavio je na šporet i sjeo ispred mene.

     „Kako si mi ti, tvoji?“, počeo je razgovor još uvijek trljajući ruke. „Dobro, hvala Bogu. Majku zna glava ponekad zaboljeti, ali dobro je.“ „Zar se nije izliječila? Hajde, Allah zna najbolje.“ Vidjevši da se vatra gasi, ponovo ustade da ubaci još koje drvo. Međutim, umjesto drveta, uze jednu cipelu na kojoj je radio. Pokušah mu skrenuti pažnju na to ali već bješe kasno. Plamen fino obuhvati cipelicu, a kad je Muhammed-beg, kako su ga zvali, shvatio šta se desilo, obojica smo se počeli smijati.

     „Vidiš dijete. I najboljima se dešava.“, reče kroz smijeh. Zatvori šporet i ponovo sjede. „Makar nam je sad toplo.“ Ponovo smo se nasmijali. „Kako su ti ostala braća, sestre?“, ponovo je upitao. „Mustafa i Fikret ponekad pišu iz Engleske i Holandije. Kako je Azemina otišla u Pakistan, nismo čuli od nje. Hasan i Ajša bi trebali zajedno doći iz Amerike.“

     „Razbacali ste se svuda po svijetu, samo ne ovdje.“, reče tiho i pogleda vodu u šerpici. „Ti ćeš ostati ovdje, zar ne?“, gledao me je čekajući odgovor. Najednom ustade i ode ponovo do šporeta da zalije kahvu.

     Zašto sam osjetio neodlučnost i strah kada sam htio odgovoriti na njegovo pitanje? Zašto sam bio nesiguran u svoj odgovor na kojeg bih prije tako hitro znao odgovoriti? Odakle se pojavio ovaj kamen koji je bio toliki da je pritisnuo i moje srcu i dušu i grlo. Pokušao sam ga progutati kad se Muhammed okrenuo noseći džezvu i dva fildžana. Spustio ih je na maleni sto između nas, pa zatim donio mlijeko i malo kocke.

     „Jesi vidio Vijećnicu? Prelijepa, zar ne?“, klimunuh glavom potvrdno. „Znaš li gdje je Inat kuća?“, ponovo klimnuh glavom. „Eh, ona je bila tamo gdje je sad Vijećnica.“

     Nasuo nam je kahvu, meni kao i uvijek stavio više mlijeka nego kahve, malo šećera i nastavio:

     „Dođe Austro-Ugarska u Sarajevo i odluči izgraditi gradsku Vijećnicu na Mustaj-pašinom mejdanu. Međutim, prvo su morali srušiti neke objekte uključujući i kuću Benderijinu. Sarajlija im ne da da mu sruše kuću. Oni ga molili, davali mu svakakve prijedloge, a on opet ne da. Na kraju ga zatvore i on pristane, ali pod uslovom da mu kuću, sve ciglu po ciglu, premjeste na drugu stranu Miljacke. Izgleda besmisleno, zar ne? Ne da kuću, a ode u zatvor. Nudili mu svašta ali opet nije Benderija pristao. Šta misliš zbog čega?“, to njegovo pitanje me je trznulo. Očekivao sam da još priča i nisam želio prekinuti tu vrstu veze koja se stvorila. Samo sam odmahnuo glavom, pomno čekajući njegov odgovor. Blago se nasmiješio. „Zato što je to, moj Kerime, Sarajlija. Tvrdoglav. Benderija im rekao: ‘Car je u Beču velik i moćan, od mene mu svaka čast i poštovanje, ali on nema para koje bi platile moj rahatluk.’ Shvataš li sada, Kerime? Nigdje u svijetu ne pada snijeg kakav pada ovdje, nigdje sunce ne izlazi onako kako ovdje izlazi, nigdje ezani nisu kao ovdje, niti su ljudi isti. Jedan maleni Sarajlija velikoj Austo-Ugarskoj kaže ‘neću’ i to samo da bi mogao gledati svoju Miljacku. Nigdje, Kerime, nećeš naći rahatluk kakav ovdje ima. Zapamti to.“

     Začuo se ezan za podne namaz. Zajedno smo otišli u Begovu džamiju i abdestili se hladnom vodom sa šadrvana. Ali ta voda meni nije smetala, nije mi bila neprijatna. Kao da je ona dio mene, kao da svaki kamen u haremu je dio mene. Znam svaki ćošak ovoga mjesta i uvijek sam se volio vraćati ovdje. Duša bi mi uvijek bila ispunjena. Ali sad moju dušu ponovo pritišće težak kamen.

***

     „Ja Rabbi, riješi me ove nedoumice i straha koji me pritišće.“

***

   Poslijepodnevna šetnja me dovela do Sebilja. Napih se vode, a jedan golub je stajao tu i pravio mi društvo. Uvijek sam volio ove Baščaršijske golubove. Još kao dijete rado bih dolazio na ovo mjesto i to samo zbog njih. Volim tu njihovu slobodu, lepet krila, gugutanje. Kao da se Baščaršijski golubovi potpuno razlikuju od ostalih. Sjedoh na stepenicu Sebilja i posmatrah ih. Izgradio ga je Mehmed-paša Kukavica 1754. godine. Učiteljica je voljela pričati o Sarajevu, pa bih ponekad upamtio pokoju sitnicu. Iskreno, ime mi i nije bilo teško zapamtiti. Kukavica.

    Na Sahat-kuli je otkucalo tri sata i odlučih krenuti dalje kada me jedno dijete povuče za rukav. „Čiko. Možeš li mi dati malo hljeba da nahranim golubove? Znaš, oni nemaju mamu da im pripremi jelo, pa ja sačuvam malo hljeba od večere pa im dadnem. Ali sam sinoć sve pojela!“ reče pomalo sretno ali kao i tužno. Bila je to djevojčica od svega četiri godine. Pošto ne imadoh hljeba kod sebe, odlučih je odvesti u imaret. Primih je za ruku i pođosmo. Kada dođosmo do česme kod Begove džamije, povuče me za ruku i pokaza na česmu. Klimnuh glavom i ona veselo otrča. Vratila se, a vrhovi kose su joj bili mokri. Uzeh je u naručje. „Znaš li da je jedan čiko prvo napravio ovu česmu pa onda ovu veliku džamiju?“ pogladala me dok je rukicom brisala vodu sa lica. „To čiko sutra napravio?“, nasmijah joj se i klimnuh glavom. „Nekad davno.“ Kupih joj jedan kolač i nekoliko kifli, a dijete k’o dijete, obradovalo se kolaču. „Fal-, mislim, hvala čiko!“, mahnu mi veselo i otrča.

     Duša me ponovo uvede u harem Begove džamije. Isti kamen pod nogama, isti zvuk vode sa šadrvana, svaki ćošak je isti. Za krajičak oka mi zapadoše Gazi Husrev-begovo i Murat-begovo turbe, pa proučih fatihu. Sjedoh na sofe i gledah ljude koji prolaze, razmišljajuć o drugim stvarima, ne bi li mi se duša malo rasteretila. Ali sve je opet vraćalo Sarajevo u moje misli. Pa tako i…

     „Kofer!“

     Ustadoh što sam brže mogao i požurio prema Sultan Fatihovoj džamiji. Sve o čemu sam tad razmišljao jeste da li je kofer još uvijek na istom mjestu. Uđoh i privukoh pažnju mnogih svojim užurbanim hodom. Kao da sam ponovo počeo normalno disati kada sam ga vidio tamo gdje je ostao. Priđoh i uhvatih za ručicu. Pogledah na sat i shvatih da imam još dva sata do leta. Ni korak nisam napravio, a mojom dušom i srcem se razli zvuk ezana. Ikindija namaz. Pogledao sam munaru, a sunce na nebu joj je davalo posebnu ljepotu. Čvrsto sam stegnuo ručicu od kofera.

„Idem.“

***

     „I gdje je otišao čika Kerim, mama?“, nježan i umiljat glas malene Nahle upitao je majku Almasu.

U tom trenutku se začuo ezan za ikindiju-namaz. Almasa uze djevojčicu u naručje i pokaza na munaru Sultan Fatihove džamije. „Popeo se na munaru i sad nam uči ezan.“

     „Pa mama, to je moj babo!“ Almasa poljubi djevojčicinu mirišljavu kosu i zajedno odslušaše ostatak ezana.

     Kerim nikad nije napustio svoje Sarajevo.