Piše: Silvad Husejnović
Rijetko ćemo naići na čovjeka u Bosni i Hercegovini koji nikada nije čuo za Hafiza Širazija, njegove prelijepe gazale, ode ljubavi, hvalospjeve upućene Gospodaru Pera. Nije ni čudo, jer ovaj znameniti pjesnik, sufija, hafiz, poznat je u cijelom svijetu. Nažalost, za njega, kao i generalno za sufizam više su zainteresirani oni na Zapadu nego oni na Istoku. Hafiz Širazi jedan je od najpoznatijih i najboljih perzijskih pjesnika, zbog čega je jedan od nezaobilaznih klasika svjetske književnosti.
Njegovo puno ime je Adže Šemsuddin Muhammed ibn Muhammed ibn Muhammed Hafiz eš- Širazi, pri čemu mu je vlastito Muhammed, umjetničko Hafiz, a počasno Šemsuddin. Rođen je 1325/1326. godine u Širazu, gdje je 1389. godine i umro. Svoj rodni kraj je napuštao samo dvaput. Jednom je putovao u Kazrun i Jazd, odakle mu je rodom bila majka, a drugi put je krenuo put Indije i stigavši do Hormoza u Perzijskom zaljevu, naišao na uzburkano more koje ga je toliko uplašilo, da se vratio svom Širazu i nikad ga više nije napuštao. Rano je ostao bez oca, što je umnogome otežalo njegovo odrastanje i okretanje nauci, jer su pravo na više obrazovanje u tom periodu uglavnom imali mladići iz imućnijih porodica. Hafiz spada u red najvećih klasičnih perzijskih pjesnika ili, kako se obično veli, on je „najsjajnija zvijezda koja sija na nebu klasične perzijske poezije“, a u koje spadaju: Firdusi, Enveri, Nizami, Rumi, Sa'adi, Hafiz i Džami‘.
On je svojim doživljajem poezije i jedinstvenim pjesničkim darom pokrenuo svojevrsnu revoluciju u samome pristupu poeziji, pisanoj na perzijskom jeziku. S pravom ga je Sabaheta Gašanin nazvala „Kanonskim pjesnikom od Balkana do Bengala.“ U ovom kratkom tekstu pažnju usmjeravamo na one autore koji su u svojim djelima nalazili mjesto za Hafiza. Divan Hafiza Širazija spada u red perzijskih klasičnih tekstova koji su bili dobro poznati u bosanskom kulturnom kontekstu, a prisustvo ovoga teksta ogleda se kroz usmeno tumačenje i podučavanje pisanih komentara i refleksija Hafizove poezije kod bošnjačkih autora. Ovo remek djelo perzijske književnosti, Sûdi Bosnevi je nastojao približiti nivou razumijevanja perzijske poezije kod osmanske inteligencije. Ovom prilikom donosimo neke stihove iz Hafizovog remek djela.
„Ustaj sakijo, žednim usnama prinesi pehar vina,
Isprva ljubav bijaše slatka, ali sada se javi gorčina.
Zbog mirisnog mošusa, kojeg vjetar nanese s njenog čela,
Koliko li srca krvlju natopi, uvojaka njenih crnina?
O, Hafize, počuj dobro, ako tražiš smiraj boli,
Kad te dirne miris Voljenoga, svijet napusti, srce mu zatvori!“
Njegova poezija je inspirirana je ljubavlju koja ključa i klobuča. Pjesnik se ljubavlju ograđuje od nereda, gorčine, nemorala, grijeha, laži kao pratećih obilježja svoga vremena i graciozno se kreće svojim unutarnjim svijetom u kojem dominiraju pijanstvo, gorljivost i opijenost, koji su samo simboli alegorije i aluzije, koji svojim značenjem aludiraju na nešto više; to je u prvom redu ljubav prema Bogu, kojom je Hafiz zapravo „zanesen“ i koja je njegova najveća čežnja i inspiracija. Kako navodi Suljo Mustafić:„ Hafiz pjevajući o ljubavi, vinu, opijenosti, ruži i bulbulu, on nas vodi od zemaljske do uzvišene, transcendentne ljubavi, do vječnosti koja jeste sjedinjenje sa Voljenim“.
O njegovom Divanu pisali su znameniti Bošnjaci, kao što su Safvet-beg Bašagić, Fehim Bajraktarević i Bećir Džaka. Sva trojica su bili svjesni ključne odlike Hafizove poezije-mogućnosti njenog dvojakog tumačenja, kako u okvirima žanra ljubavne lirike, tako i u ključu sufijske poezije. Safvet-beg Bašagić se Hafizovom Divanu vraćao iznova i iznova. On je naprosto okupirao njegovu pažnju. U svom tekstu Hafiz: njegov život i djelo, Safvet-beg piše o vremenu u kojem je rođen i živio sam Širazi. Govori nam o njegovom Divanu i tumači ga na sebi svojstven način. Fehim Bajraktarević o Hafizu i njegovom Divanu piše na samom početku svoje karijere, ali zasigurno da su najznačajnija njegova dva djela: Uticaj Istoka na Getea i Pregled historije perzijske književnosti.
U prvom svom djelu on se iscrpno bavi različitim poetičkim aspektima Hafizovog Divana, a u drugom djelo jedno poglavlje je oslovio upravo po njemu. Bećir Džaka je doktorirao u Iranu, radio je kao profesor na Filozofskom fakultetu, a ono što je najznamenitije iz njegove biografije jeste cjelokupni prijevod Hafizovog Divana. Ovo je krunski poduhvat ovog nadasve posebnog Bošnjaka. Prevodom Hafizovog Divana, ovdašnjim muslimanima pružena je prilika da kroz iščitavanje prelijepih rubaija imaju uvid u sve one teme koje su Hafizu bili važne. Njegove rubaije po svojoj ljepoti i mudrosti nimalo ne zaostaju za rubaijama ostalih velikana. Iz Džakinog pera, potekla su dva značajna djela iz oblasti perzijske književnosti. To su „Historija Perzijske književnosti“ i „Književni prevodi sa perzijskog jezika u Gajretu, Beharu i Biseru“. Džaka uočava kako Hafiz pjeva o tri vrste ljubavi: tjelesnoj, etičkoj i ljubavi prema Božanstvu.
Na kraju treba naglasiti da, bez obzira što je Bosna mala država (geografski, a nikako vrijednosno), a Bošnjaci malobrojan narod, bilo je, sada ima, i biće ako Bog da uvijek onih koji će pisati, prevoditi, tumačiti, poeziju i Divan ovog znamenitog Hafiza iz Širaza.
Literatura:
- Bajraktarević, Fehim, Pregled historije perzijske književnosti, Naučna knjiga, Beograd, 1979.
- Musić, Elvir, Univerzum Hafiza Širazija, Fondacija “Baština duhovnosti”, Mostar, 2018.
- Imamović, Amar, Praksa otvaranja Hafizovog Divana, Živa baština, br.7, 2018.
- https://ibn-sina.net/index.php/okrugli-sto/180-tribine/1290-promocija-divana-hafiza-irazija-u-podgorici-58198645
