Je li nam preostalo uzora u životu?

Piše: Eldar Ćatibušić

“…i učini da se čestiti na nas ugledaju.” (Al-Furqan, 74)

Ko to danas uči i živi li iko ovu dovu? Je li nam preostalo uzora u životu? Zašto je danas tako teško naći nekoga na koga se čovjek može ugledati u svim segmentima života: vjeri, moralu, poštenju, pravdi? Ne govorim ovdje o onima koje susrećemo jednom u par mjeseci ili par godina, koji možda i jesu za primjer. Govorim o ljudima koje susrećemo mnogo češće, koji ispunjavaju našu svakodnevnicu, prijateljima, rodbini, radnim kolegama, komšijama itd. Zašto je tako malo onih ljudi za koje sa ushićenjem možemo reći: “Eh, da mi je biti kao on!”

Je li za to krivo okruženje u kome se nalazimo, posao kojim se bavimo, nepravedna i nesposobna vlast? Rekao bih da su to faktori koji mogu, a i ne moraju mnogo uticati na nas. Smatram da srž problema leži u svakome pojedincu. U meni i u tebi. U nama.

 Koliko se trudimo biti istinski vjernici, ljudi od principa, vizije i cilja? Je li nam Muhammed, a.s., stvarno uzor u našim životima, ili smo odnos prema njemu sveli na učenje kasida, mevluda, na goli šehadet u kome ga priznajemo za Božijeg Poslanika i na tome se završava slijeđenje njega kod većine ljudi, ako uopće i sami šehadet spoznaju istinski?

Puna su usta onoga što treba živjeti i primijeniti, a prazna srca da zbog toga kucaju. Mnoge poslaničke predaje znamo i ponavljamo, a koliko njih svakodnevno živimo? Imamo li principe od kojih ne bismo odustali ni po cijenu života? Da li dunjaluk za kojim, kao žedni psi za vodom, ljudi trče, može kupiti Božije zadovoljstvo, nagradu, mir i sreću?

Naši uzori su ashabi Poslanika, a.s., jer ih je on odgojio i uspravnim učinio. Koja je razlika između nas i njih? Oni su se više plašili grijeha nego smrti. Plašimo li se mi ičega? Natjecali su se u dobru konstantno, nisi mogao znati koga za uzor izabrati kad su svi uzori bili. Naše natjecanje je, nažalost, u lijenosti, prevari, neodgovornosti…

Oni se čuvaše sumnjivih stvari, da ne bi nesvjesno u zabranjeno pali. Mi naređeno ne činimo, a sumnjive stvari su utkane u našu svakodnevnicu kao najljepši sunnet kojeg treba slijediti.

“Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.” (Ali ‘Imran, 110)

 Ko danas dobro naređuje, a od zla odvraća? Najdjelotvornija metoda za naređivanje dobra danas je šutnja, a za odvraćanje od zla ― opet šutnja. Branimo se od odgovornosti bivanja uzorom drugima ustaljenim frazama poput:“ Ko sam ja da na dobro pozivam, nisam kompetentan, iznad svakog učenog ima učeniji?! Ko sam ja da odvraćam od zla kad i sam nekad loše učinim?!”

Vrtimo se u krug dok naše duše žude za uzorom, za onim čiji će put slijediti, kako u najobičnijim, tako i u najbitnijim stvarima, ali niko se ne usuđuje uzor biti. Jedan bi trebao biti uzor jer su oči u njeg’ uprte i to se očekuje, a njemu svejedno. Drugi je previše skroman da bi bio uzor pa se ne ističe. Jedan je previše griješan da bi bio uzor pa se za grijehe ne kaje. Jedan je previše umišljen da bi bio uzor pa nikako da shvati da treba Zemljom ponizno hoditi. Jedan uzdiše za prošlošću pa tamo živi i uzore traži. Jedan se nada boljim vremenima kad će biti onih u koje će se moći ugledati. Jedan svakog za uzora uzima pa mu se kompas stalno miče. Jedan nikog dostojnim ne smatra da mu bude uzor, jer, kad ne može on drugima, neće ni drugi njemu. Jedan nije uzor ni djeci svojoj, a ima i onaj jedan što se nada da će jednog dana biti dostojan da drugima uzor bude pa radi na sebi, uzda se u Boga i dovu uči:

 “Učini da se čestiti na mene ugledaju.”

Comments are closed.

%d bloggers like this: