Piše: Muharem Salkica
Povodom zločina koji je počinjen 11. septembra 2001. godine „u ime islama i muslimana“, od strane muslimanskih ekstremista, akademik Filipović napisao je knjigu Islam i teror, koja je objavljena 2002. godine, godinu nakon počinjenog napada. Od velikog značaja je da se jedan muslimanski inteletualac oglasio povodom ovog događaja, jer samo neko ko tako dobro poznaje islam može objasniti stav islama prema terorističkim napadima i ograditi prave muslimane od skupina koje se devijantno ponašaju.
Glavne refleksije knjige Islam i teror
Zločin 11. septembra je, prije svega, zločin prema nevinim ljudima, jer je u islamu zabranjeno bespravno oduzimanje života, a zatim je to i zločin prema islamu jer se navodi da je počinjen “u ime islama”, a postupak je nepovezan sa islamom. Pored toga, to je zločin protiv onoga što je Bog dao ljudima, a to je da se organiziraju u države i određene grupe te tako djeluju i zastupaju sebe i druge. Poslanik Muhammed, a.s., ratu je pribjegavao samo ako ni na koji način nije mogao doći do mirnog, sporazumnog rješenja. Biti musliman u Evropi, Indiji, Kini i Americi prije 11. septembra bilo je veoma teško, a kada se počinjeni zločin predstavi kao zločin „u ime islama“, to dodatno otežava položaj muslimana, kako u muslimanskim, tako i u nemuslimanskim zemljama.
Problemi između islamskog i zapadnog svijeta korijene vuku od prvih krstaških pohoda. Nakon toga dolazi do kolonijalizma, gdje se dodatno povećava mržnja muslimana prema okupatorima, a poslije, u periodu integracije u svijet, muslimanske države bivaju osiromašene i svrstavaju se u države „trećeg svijeta“. Jaz koji se napravio i dodatno produbio tokom tih stoljeća nije bio prevaziđen u vremenu kada se dogodio 11. septembar, a taj jaz dodatno se proširuje i zbog odnosa muslimana i Zapada, obostrana mržnja biva još većom, što otežava prilagođavanje muslimanskog svijeta modernizaciji, prije svega zbog neprihavatanja muslimana na Zapadu.
„Islamski svijet ima urgentnu potrebu svestrane modernizacije i adekvatnog uključenja u svjetsku cjelinu, kao što novi integrisani svijet ne bi mogao biti ni unutarnji, a to znači po vrijednostima koje nosi, ni vanjski, tj. kao tvorevina sposobna za normalan život, ako ne bi u sebi inkorporirao islam i islamski svijet kao civilizacijsko-kulturnu vrijednost i nužni sadržajni momenat budućeg svijeta mira i suradnje ljudi, naroda, kultura i država.“[1]
Islam strogo zabranjuje bilo kakav fizički, psihički ili moralni teror nad ljudima uopće, a naročito nad pripadnicima drugih religija i običaja. Širenje islama, a ni njegovo čuvanje na našem prostoru nije se nikad vršilo nekom vrstom terora, zbog nepovezanosti ova dva pojma – islama i terora. Jevreji, koji su protjerani iz kršćanskog svijeta, smještaj su pronašli u muslimanskom okruženju, u Bosni. Muslimani Bosne, svugdje i uvijek, poštovali su kur'ansko načelo da „u vjeri nema prisile“, suprotstavljajući se muslimanu koji zbog pripadnosti drugoj vjeri nepravedno tretira nekog čovjeka. Kada su razni narodi progonjeni tokom Drugog svjetskog rata, upravo su bosanski muslimani rezolucijama tražili pravedan i jednak tretman svih građana.
U islamu koji se temelji na kur'anskim načelima i hadisima Muhammeda, a.s., nema nikakve osnove za terorizam. Postoje neki primjeri terorizma i kroz muslimansku historiju, kao što su primjeri pojedinih grupa koje su koristile teror za ostvarenje svojih ciljeva. Iako su se ove tendencije javljale, a javljaju se i danas, one su antiislamske i muslimani ih trebaju osuditi. „Islam i teror nisu ništa više povezani nego bilo koja druga vjera i široko razvijena i manifestirana teroristička aktivnost mnogih ljudi i grupa našeg doba, koja ima ovosvjetske, a ne transcendentalne motive i uzroke.“[2]
[1] Filipović, Muhamed, Islam i teror, El-Kalem, Sarajevo, 2002., str. 117.
[2] Ibid., str. 140.
