Različitosti koje ujedinjuju: Svi smo mi osobe s posebnim potrebama

Piše: Amina Arnaut

Ukoliko se osvrnemo na prirodu i tok stvaranja čovječanstva, potvrdit ćemo načelo pluralnosti svijeta (sunnatullāh), zastupljeno unutar korica Riječi Božije, do prirode koja nas okružuje (Fussilet, 53).  Različitosti, posebnosti, ograničenosti, specifične uloge i mogućnosti, atributi su koji opisuju svijet i živa bića, koja određeno vrijeme prebivaju u opipljivom svijetu (Fatir, 15.)

Antropologijska norma polazi od toga da je svaki čovjek individua za sebe. Svaka osoba je u pogledu karaktera, osobnosti, tjelesnih, emocionalnih, socijalnih, estetskih, duhovnih te tjelesnih potreba drugačija i neponovljiva, što upućuje na činjenicu da ne postoje dvije identične osobe na svijetu. Na krajnje specifičan način možemo kazati da smo svi mi osobe s posebnim potrebama.

Izraz „osobe s posebnim potrebama“ danas se koristi u inkluzivnom obrazovanju za individue koje odstupaju od tzv. prosječnog rasta, bilo u pozitivnom ili negativnom kontekstu. To mogu biti djeca/odrasli natprosječnih sposobnosti ili osobe sa smetnjama u razvoju. Kažemo da su njihove potrebe „posebne prirode“.

Šta islam kaže o osobama sa posebnim potrebama?

Islam poziva na uzajamno poštivanje i tolerantan odnos u međuljudskim odnosima. Osobe s poteškoćama u razvoju i posebnim potrebama posjeduju prava sudjelovanja u svim segmentima društvenog života. Biti u potrebi za pomoći ne znači biti dislociran iz društva, ne posjedovati prava, kao i odgovornosti i obaveze.

Poslanik Muhammed (neka je mir s njim) prije četrnaest stoljeća je ukazao kako kroz osnovne izvore vjere, Kur'an i Sunnet, odgajati i gajiti svoj odnos naspram osoba koje imaju „posebne potrebe“. Najljepši uzor vjernika je uklonio stigmu i loše stavove prema osobama s poteškoćama u razvoju. Ukazujući i podsjećajući ih na njihovu duhovnu dimenziju, ojačao je samopouzdanje i osjećaj vrijednosti kod osoba sa sličnim potrebama. Jedan od njegovih najboljih prijatelja bio je Džulejbib, niskog rasta i deformisanog izgleda, kojeg su drugi ismijavali, dok se on s njim sprijateljio te podigao njegovo dostojanstvo. Spominje se poznati primjer iz Muhammedovog, a.s., vremena kada ga je grizla savjest zbog neadekvatnog postupka prema slijepom čovjeku. Naime Poslanik, a.s, bio je zaokupljen razgovorom sa jednim od vodećih aristokrata Mekke, a pri tome ga je čovjek po imenu Ibn Ummi Mektum, neprestano prekidao, insistirajući na prijevodu nekih kur’anskih ajeta. Nakon toga, objavljen je kur’anski ajet: On se namrštio i okrenuo, zato što je slijepac njemu prišao (Abese, 1). Ibn Ummi Mektum je bio mujezin te je vodio grad Medinu dok bi Poslanik, a.s., bio van grada.

Prenosi se od Enesa b. Malika da je Vjerovjesnik  a.s. rekao: “Allah je rekao: “Ako iskušam Svoga roba gubitkom vida pa se on strpi, za to mu je nadoknada Džennet.” (Misli se na oba oka.)”[1] Ovo je klasični primjer kako je Poslanik, a.s., podizao moral te pružao poticaj duhovne dimenzije osobama koje imaju neki vid poteškoće, govoreći da njihovi invaliditeti nisu kazna, već sredstvo da im grijesi budu oprošteni.

Prije spuštanja Božije Objave, u ranijim društvima, osobe s invaliditetom su bile marginalizirane te diskriminirane, živeći sa osjećajem manje vrijednosti, što nije daleko od stvarnosti koju danas živimo. Primjer Poslanikovog, a.s., odnosa prema osobama s posebnim potrebama treba biti naša vodilja. Na čovjeku je da se okrene priskrbljivanju dobra, ne uzimajući pravo (ḫaqq) drugog čovjeka, ne smatrajući ga manje vrijednim, kompetentnim i manje važnim.

„Ne čini tako! Zbilja je to pouka, pa ko hoće opomenut će se time na listovima cijenjenim, uzvišenim, čistim…“(Abese, 11-14)


[1] Șaḥīḥ al-Buḫārī, Kitāb marḍā, Bāb faḍl  man ḏahaba baṣaruhu: „ja’ kulu inna Allah qāl“, br. 5653.

Comments are closed.

%d bloggers like this: