Muslimanke kao liderice porodice i društva; namjerno izostavljane historijske činjenice o uspješnim ženama

Piše: Alema Halimović, član redakcije

Ko su anonimni heroji koji slave pobjede godinama unazad? Ko su naši osvajači koji iza kulisa smišljaju strategije, kojima su godine svjedočanstvo uspjeha? One su se borile, a imena im ostadoše nepoznata i zaboravljena. Nekolicina njih je ipak ostala upamćena u historiji. Referiramo li se na nekoliko nama dostupnih izvora, doći ćemo do fascinantnih saznanja. Žena je kroz historiju bila nezaobilazna figura. Muslimanke su dale značajan doprinos na različitim poljima, poput medicine, matematike, astronomije, umjetnosti, književnosti, politike i brojnih drugih grana nauke i kulture.

Jedna od žena čiji doprinos je ostao zabilježen je Zubejde bint Džafer el-Mensur, koja je bila pionirka u  projektu iskopavanja bunara i izgradnji uslužnih stanica duž hodočasničke rute, od Bagdada do Meke. Sutejta je bila matematičarka i sudska vještakinja, Zejfa Hatun je brilijirala u menadžmentu i državništvu, Fatima el-Fihri je osnovala Karavijjin džamiju u Maroku, koja je postala prvi univerzitet u svijetu, a inžinjerka El-Idžlija je pravila astrolabe u Halepu.[1] Ovo su samo neke od njih na koje vrijeme nije uspjelo da izbriše sjećanje. Važno je navesti islamski pogled na Kleopatru od Egipta (69. p.n.e). Arapski izvori se referiraju na nju kao snažnu i sposobnu monarhinju koja je štitila Egipat. Ovdje se referiramo na njeno zalaganje za društveni progres, ne obazirući se na njenu moralnu stranu.

Dakle, žene su, htjeli mi to priznati ili ne, značajno doprinijele prominenciji naše civilizacije. Jedan od zlatnih primjera je i hz. Aiša b. Ebu Bekr, Poslanikova, s.a.v.s., supruga, koja je bila nenadmašiva u administraciji. Pored toga je bila stručnjak u hadisu i fikhu, bila je učiteljica i govornica. Doprinos žene muslimanke nije ostao samo u prošlosti, naprotiv, sve više je tih “tajnih boraca” i u modernom dobu. Žena sa izrazito neobičnim uspjehom je Sabiha Gokčen, koja je bila prva pilotkinja borbenog aviona u svijetu. Preselila je 2001. godine, kada je izgrađen i aerodrom na azijskoj strani Istanbula. Naziv je dobio po Sabihi Gokčen, ženi koja je obilježila kako tursko, tako i svjetsko vazduhoplovstvo.[2] Također, žene su bile na vladajućim pozicijama. Sittul Mulk je princeza iz dinastije Fatimija u Egiptu. Šedžeretud-durr je nosila titulu sultanije u Kairu te je dovela muslimane do pobjede tokom križarskih ratova, zarobivši kralja Francuske.

Ovo su samo neke od žena čiji je uspjeh ostao zabilježen. Naravno, svaka priča ima dvije strane pa tako i ova. Situacija koju su uvijek željeli proizvesti ljudi koji ne žele napredak islama i muslimana je oslikana novim zakonima o zabrani vjerskih obilježja na javnim mjestima. Dakle, de facto i de iure, govorimo o namjernoj diskriminaciji i restrikciji žena s hidžabom. Borcima protiv islama i muslimana ovaj zakon imponuje, jer konačno mogu da sprovedu tezu da su muslimanke žene one kojima je mjesto u kući i koje ne znaju ništa drugo do biti domaćice. Uz dužno poštovanje svim domaćicama koje vrijedno rade ono što vole, muslimanka ukoliko to želi može da bude i domaćica i aktivan član zajednice. Dakle, nijedan zakon koji zabranjuje nošenje vjerskih simbola na javnim mjestima ne može da bude argument za stereotip da su muslimanke neobrazovane žene i samo pasivni posmatrači stvarnosti. Naravno, druga stvar je to što zemlje poput Francuske, Njemačke i Turske, žele da smjerno lobiraju negativno globalno mišljenje o ženama  s hidžabom. Zakoni koji zabranjuju vjerske simbole u javnosti su samo jedan korak ka njihovom cilju.

U Francuskoj već godinama žene s hidžabom nailaze na probleme pri školovanju i zapošljavanju. Nikada žene s hidžabom nisu mogle raditi u državnim institucijama, a djevojčice i djevojke su u školama uvijek nailazile na negodovanja i razne vidove restrikcija. Razlozi su bili: sekularna država, asimilacija, stvaranje jedinstvene francuske nacije, itd. Međutim, najveća debata o pitanju mahrame pokrenuta je zbog Zakona koji je usvojen 2004. godine, a kojim se zabranjuju vjerski simboli u školama. Argumenti o tome zašto je potrebno imati ovakav zakon bili su: oslobođenje žena, militantni islam, zdravstveni razlozi, neutralnost i potreba za asimilacijom. Ali, u svim debatama i izvještajima vidljivo je da pokrivene žene nisu uopće bile uključene u istraživanja, da se njihov stav nije uzeo u obzir.[3] Dakle, o nošenju hidžaba su se izjašnjavale osobe koje ne nose hidžab i većinom nisu ni islamske vjeroispovjesti.

 U Njemačkoj su krenule slične rasprave slučajem Fereshte Ludin, koja je u septembru 2003. godine dobila presudu u svoju korist na federalnom Ustavnom sudu.[4] Ona je pokrenula slučaj, jer je dobila otkaz na radnom mjestu nastavnice u Baden-Württembergu, zbog toga što nije željela skinuti hidžab. Sud je donio zaključak da država može da zabrani vjerske simbole u državnim institucijama, ali država Baden-Wüerttemberg nije imala to u svom Zakonu. Tako se ona mogla vratiti na posao. Već naredne, 2004. godine je ova država usvojila navedeni zakon i onemogućila joj zaposlenje. Stanje u našoj državi je regulisano zakonom. Na osnovu zakonskog člana 5.  «osoba koja traži uposlenje, kao i osoba koja se uposli, ne može biti stavljena u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla…”[5] te da u slučajevima kršenja odredbi iz stava 1. člana 5. “osoba čija su prava povrijeđena može zbog povrede prava podnijeti tužbu mjerodavnom sudu”. Ove zakonske odredbe nisu garancija da se diskriminacija ne dešava. Nažalost, uvijek postoje slučajevi koji trpe ove i slične diskriminacije.

Uprkos svemu navedenome, uprkos svim vidovima diskriminacije i restrikcija, muslimanke pokazuju da su sve, ali nikako nisu neobrazovane, nepismene i pasivne članice društva. Primjer živućih, uspješnih i obrazovanih žena na današnjoj, bosasnkohercegovačkoj sceni je Dževada Šuško, direktorica Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka. Šuško je, također, docentica za međunarodne odnose.[6] Uz sve navedeno je i majka troje djece, što nam dovoljno kazuje o svestranosti jedne žene muslimanke. Još jedna muslimanka koja pod hidžabom radi i na sopstvenom primjeru pokazuje kakva jedna muslimanka treba da bude jeste Edina Gabela, predsjedavajuća Općinskog vijeća sarajevske općine Novi Grad, koja u svom javnom obraćanju poziva muslimanke da se edukuju i aktivno učestvuju u radu za društveni progres. Neophodno je da ovi primjeri budu motivacija za svaku muslimanku. U našoj Zemlji su muslimanke služile armiju, spašavale ranjenike i civile i sve to ostavile nama u amanet, da ne dopustimo da nas neko posmatra kao neuke i pasivne. Danas, hvala Allahu, muslimanke su u Bosni i Hercegovini većinski zastupljene u javnim institucijama pa tako žene pod hidžabom rade u bolnicama, sudovima, školama, na prestižnim fakultetima, u medijima, bankama i apotekama,  marketima i općinama i zaista se ponosimo time.  Kada želite da osudite jednu skupinu ljudi, pogledajte da li među njima ima ijedan dobar, ukoliko ima makar jedan dobar među njima, suzdržite se osude. Jer spas i propast društva kreće od pojedinca.


Literatura:

https://knjizevnost.fandom.com/bs/wiki/Doprinos_%C5%BEena_klasi%C4%8Dnoj_islamskoj_civilizaciji:_u_nauci,_medicini_i_politici, 17.03.2021. godine

  • Komšić, Ivo i Briga, Ismet, Zakon o posredovanju i u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba, preuzeto sa:

https://www.upbpk.com/documents/zakoni/zakon%20o%20posred%20zaposljav/Z%20A%20K%20O%20N%20o%20posred%20zapo%C5%A1lj%20%2041%2001.pdf, 19.03.2021.

  • Šeta, Đermana, Zašto marama?, Bosanskohercegovačke muslimanke o životu i radu pod hidžabom, Centar za napredne studije, Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije Sarajevo, 2011. godine
  • Šuško, Dževada, Dr. Dževada Šuško, naučna saradnica, direktorica Instituta, preuzeto sa: http://iitb.ba/preuzimanja/biografije/Dzevada-Susko-biografija.pdf, 19.03.2021. godine