Piše: Amina Bećar, zamjenska urednica
Uvijek se misli napola okrnje kad se pretoče u riječi. Stoga vam, usnulih očiju mrljajući tintu u kasnim satima, mašti na volju ostavljam kako ćete zamisliti sljedeće slike. Nekoć Sarajevo zavapi za pomoći, a pod olovnu ruku dušmana, za svetinju ljudskosti, stadoše odabrani. Ovo nije strašna bajka brutalnog razaranja i agresorske gromade kojoj smo se uspjeli oduprijeti, već istina o jedva naoružanim istrajnim borcima.
Nema riječi koje mogu obujmiti doseg odlučnosti i hrabrosti. Kažeš da znaš šta je sloboda, a uporno zaboravljaš cijenu. Sve više uviđam da biti heroj nije titula, već duševna satisfakcija. Ramiz Salčin je jedan od njih, oličje čuvara svjetskog dragulja multikulture, a ne tek neki naziv ulice. Sarajevo se ne stidi ožiljaka već ih ponosno nosi i diči se svakim borcem. Kakav to nečovjek podnosi prijevremeno sazrijevanje nevinih očiju? Salčin nije mogao nijemo gledati krvavu igru odrastanja. Spriječivši izlazak agresorskih snaga na Mojmilo, Dobrinju i Nedžariće, održao je lekciju cijelom svijetu.
Ne izdiše onaj što dušu svoju razastre za štit onoga što voli, već onaj što na voljeno nasrne.
Decenijama poslije gledam u „čarobni krajolik u oštrom kontrastu sa zlom koje se tu desilo“. Koliko zahvalna što nisam dijete rata, isto toliko svjesna da mogu da postanem. Dijete zarobljeno kaleidoskopom krvavog proljeća. Kako se nota zla uvijek pronosi kroz moje spise, dok vjetar golica lišće, nazire se ipak neki mir. Kažu, dobro je dok ne puca.
Kad si dijete i najkraće destinacije ti se učine kao da si prošao cijeli dunjaluk. Mislim da je to stoga što onaj čisti dio nas, koji zna cijeniti vrijeme, još uvijek nije otrgnula surova realnost. Za sve nožice koje u nešto malo metara vide đir oko vijeta, sljedeća slika. Nakon izdiktiranog sarajevskog procesa pokraj aerodroma šetkaju nove cipelice, i ne sluteći šta se na tek koji korak odatle dešavalo. Obgrljen arsenalom municije, kroz D-B cjevčicu infuzije, moj grad je na urbicid odgovorio umjetnošću, predstavama i izložbama. Već sam rekla, ne možeš na inat Sarajlije, kad nam je i kuća Inat. Trenuci se boje bojicama vrijednih uspomena. Lijep vakat, neke nove kaldrme. Ne spopliću se više malci. Moram priznati, nedostaje da krajičak pažnje uvijek bude usmjeren na hod. Kočoperan neki grad. Prečesto se zanesem, neki me prizori jednostavno povuku. Pokušavam prevazići sebe, i ne uspijevam, a znam kako nisam sve rekla. O njemu svakako nešto moraš oćutjeti. Još je pred nama album, gle, bezbroj slobodnih mjesta!
Sljedeća slika.
