Intervju obavio: Ajdin Halilić
Halilić: Nalazimo se u mjesecu ramazanu koji je po mnogo čemu poseban za muslimane, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u svijetu. Od muslimana se uvijek, pa tako i u ovome mjesecu, traži da bude produktivan i da ispunjava svoje preuzete obaveze. No, međutim, vidimo da je produktivnost u islamskom svijetu na vrlo niskom nivou te se neproduktivnost pravda vjerskim obavezama. Kako povećati produktivnost i osvjestiti muslimane o značaju odgovornosti, posebno u ovim ramazanskim danima?
Prof. Alibašić: Ramazan je mjesec duhovne produktivnosti, ako se može tako reći. Razumljivo je da sit i gladan nisu isti, i ne mogu biti podjednako produktivni u konvencionalnom smislu. Za to imamo jedanaest drugih mjeseci. A da nam je produktivnost niska, jeste. Prije nekoliko godina, neko je izračunao da javni službenik u jednoj arapskoj zemlji efektivno u jednom danu radi 12 minuta. Svoj odnos prema radu i uopće obavezama ćemo morati mijenjati, ukoliko želimo da nam bude bolje. Poslanik je od Boga tražio zaštitu od lijenosti, nemoći i dugova, kao i od prokletog šejtana, jer lijenost čovjeka često dovede u stanja moralnih dilema. Koliko puta sam vidio dobre osobe, koje su htjele živjeti preko svojih mogućnosti pa su se zadužili, a onda su ih dugovi odveli u laž i prevare da ih više niste mogli prepoznati. U tom smislu valja znati da naši izvori i ulema govore da dunjaluk ima svoje zakonitosti. Ko želi na njemu uspjeti, mora ih poštovati. Možda nekima od nas nije stalo do dunjaluka, ali put do ahireta ide preko dunjaluka. Neki bi radije da ne radimo i ne gradimo, ali ako to radi konkurencija, onda ni mi nemamo izbora. U protivnom, završićemo kao Mehdijeva vojska u Bici kod Umdurmana 1898.godine. Kad je tehnološka nadmoć prevelika, nikakva herojstva ni kerameti ne pomažu. S druge strane, jasno je da se ne može stići na sve, posebno ne zajednica koja je u tolikom zaostatku kao što je muslimanska. Zato je važno da se fokusiramo na prioritete i to ravnomjerno u svakom segmentu: prvo farzovi prema dragome Bogu, drugim ljudima i sebi pa onda vadžibi, sunneti, mustehabi i tako dalje. Rječnikom islamske jurisprudencije, prvo se pobrinuti za ciljeve islama na nivou nužnosti (darurijjat) pa onda na nivou potreba (hadžijjat), pa tek onda na nivou stvari koje život uljepšavaju (tahsinijjat). Iskušenje je posegnuti za ovim posljednjim nivoom, jer je to često najlakše. Ali nije bitno šta je lahko, već šta je važno.
Halilić: Desnica u Evropi postaje važan politički faktor, islamofobna retorika može se čuti u skoro svim parlamentima država Evropske unije. Većinom su te stranke u opziciji u velikim zemljama Evropske unije. Doduše, na primjeru Mađarske, Poljske, Slovenije i Slovačke vidimo da te stranke mogu preuzeti vlast. Kako muslimani trebaju da se suoče sa novim desničarskim i nacionalisitčkim retorikama u Evropi i kako muslimanske zajednica treba odgovoriti na širenje ovakvog diskursa u Evropi? Kakav odraz ovakvo stanje ima na muslimane u Bosni i Hercegovini?
Prof. Alibašić: Kao prvo, moramo napustiti mentalitet žrtve koja uvijek nešto očekuje od drugih. Ne zato što nismo žrtve, već zato što to niko ne želi da sluša, bar ne zadugo. Alternativa je da budemo snažni i da djelujemo proaktivno. Drugo, treba graditi mostove prijateljstva. A oni se ne grade tako što dižemo glas samo kada se nepravda čini nama, već i kada se čini drugima, a posebno kada nepravdu drugima čine muslimani. Tako se gradi kredibilitet univerzalnih anti-rasista i anti-šovinista, koji nisu glasni samo kad je njihovo pleme napadnuto. To može da zanima samo pripadnike vašeg plemena i eventualno neke vaše saveznike. Konačno, islamofobiju i druge oblike rasizma treba raskrinkavati na svakom koraku, mudro i uporno. Nažalost, nama se dešava da sastančimo sa rasistima uključujući islamofobe. I ne bi bila tragedija da je to bila politička procjena da tako treba, već je to najčešće rezultat našeg nepoznavanja našeg okruženja. S obzirom kako ne cijenimo stručnost, nije ni čudo što nam se dešavaju takvi „gafovi“.
Što se studenata tiče, naprijed rečeno za njih znači da trebaju sticati kompetencije za antagonistički svijet, a ne onaj blagonakloni. To također znači da trebaju putovati, uvezivati se sa svojim vršnjacima diljem svijeta, i muslimanskog i nemuslimanskog, pojavljivati se u javnosti, volontirati i tako sticati dragocjena iskustva koja će im itekako sutra trebati. Ovo je danas važno svugdje u svijetu, a posebno u Bosni, koja tako mnogo zavisi od svoga okruženja i svijeta.
Halilić: Bosanskohercegovačka svakodnevnica ispunjena je diskursom o mogućim sukobima, secesijama i sl., a mediji su preplavljeni vijestima o korupciji, mitu te stranačkim previranjima. Svi ti faktori utječu na mlade ljude da se u sve većem broju odlučuju za napuštanje svoje domovine. Kako u takvom ozračju sačuvati mlade od odlaska iz ove zemlje i možemo li vidjeti kraj ove agonije?
Prof. Alibašić: Sve te crne vijesti stoje. Ne mislim da bismo išta postigli niječući ih. Razliku treba praviti u reakciji na njih. Mirimo li se sa trenutnim stanjem? Reagujemo li krivo? Ili reagujemo ispravno: odlučno ali ispravno, bez da se služimo nedopuštenim sredstvima i da očekujemo rezultat nakon sedam dana? Kreatori sadašnjeg stanja priželjkuju da reagiramo na jedan od prva dva načina: da odustanemo ili posegnemo za nedozvoljenim sredstvima. To je dovoljan razlog da ne idemo tim putem. Odlazak iz domovine je individualna odluka i jedan od oblika odustajanja, osim ako to nije odlazak s namjerom povratka ili ostajanja u vezi. Nekad se svojoj zajednici može bolje pomoći izdaleka. A i neki pojedinci nemaju izbora nego da odu. Zato ne bih osuđivao taj izbor. Bitno je bojati se Boga i živjeti za ideale, ma gdje bili, kako kaže Poslanik, a.s. A svi mi, i oni koji odlaze, i oni koji ostaju, a voljeli bi da jednoga dana žive u normalnoj državi, trebamo znati da izgradnja stabilnog i prosperitetnog društva nije nuklearna fizika ili astrofizika, u koju se razumiju samo neki koji su imali priliku da se tome posvete cijeli život. U svojoj sjajnoj političkoj historiji svijeta, Fukuyama je došao do zdravorazumskog zaključka da stabilna i prosperitetna država treba tri stvari: snažne institucije, vladavinu prava, i odgovornu vlast. Svi mi možemo doprinijeti ispunjenju svakog od ovih uvjeta. Pitanje je, jesmo li iskreni kada kažemo da želimo stabilnu i prosperitetnu državu?!
Halilić: Današnje vrijeme označava se kao postmoderno i postistinito. U moru informacija teško razlučujemo istinu od laži. Sve su složeniji mehanizmi prikrivanja istinitih informacija i plasiranja laži. Kako se u ovom vremenu i okolnostima treba odrediti prema ovim pojavama? Kakva je uloga muslimana u borbi za istinu i šta bi preporučili svojim studentima, općenito mladimo, na šta trebaju da budu spremni u budućnosti da ih ne bi „vrijeme pregazilo“?
Prof. Alibašić: Upravu ste; život je duga partija šaha između dobra i zla. Ukoliko želimo pobijediti u toj igri, moramo misliti unaprijed i biti korak ispred. A to ne možemo ako ne mislimo, ako nismo upućeni u glavne procese u svijetu, ako nismo dinamični i fleksibilni. Vrijeme koje živimo je jako nepredvidivo, odnosno nosi toliki broj mogućih scenarija, da nikakva šablonska rješenja ne pomažu. U tom svijetu, naprijed ide onaj koji ima najviše alata da se suoči sa različitim preprekama na koje naiđe. Volim tu metaforu s kutijom alata. Vidio sam majstore samo sa čekićem i kako je za takve majstore svaki problem prilika da udara čekićem, često s katastrofalnim posljedicama. A vidio sa i majstore s kutijama alata, za koje gotovo pa da i nema nerješivog problema. Studenti su u godinama kada u svoje kutije skupljaju alat s kojim će ići kroz život. Jezik više, vještina više, umijeće više, poznanstvo više,…sve su to alatke koje će vam sutra olakšati da uspješno prevazilazite prepreke i ostane na površini burnog mora života. A prepreka će biti i njima treba ići u susret s vjerom u Boga.
Urednica: Je li stanje u kojem se muslimani danas nalaze posljedica njihove udaljenosti od temeljnih vrela islama, Kur'ana i Sunneta, ili možda njihovog parcijalnog i pogrešnog razumijevanja i primjenjivanja na način koji je neprihvatljiv u javnoj sferi današnjeg zapadnog dijela svijeta, posebice Evrope?
Prof. Alibašić: To je pitanje od milijardu dolara. Većina studenata FIN-a je ovo od mene već čula, ali zbog eventualnih drugih čitalaca da sumiram. Kazati da smo se udaljili od Kur'ana i Sunneta ne znači reći mnogo, jer te izvore treba prvo razumjeti i to je jedan nivo idžtihada, a potom to što smo razumjeli treba primijeniti na način da dobijemo namjeravane rezultate, što je drugi, podjednako važan nivo idžtihada, obično zanemaren. Toliko o tome. Što se tiče uzroka stanja, držim da je ummet u stanju hronične slabosti i da su početne slabosti, a ja ih lociram u domenu političkog, izazvale druge probleme. Politička kriza je generirala intelektualnu, a intelektualna tehnološku i moralnu, itd. Stoga, danas ne možemo govoriti o jednostranoj krizi, već o krizama koje zahtijevaju sinhronizirani napor svih nas: i etičara i političara, i uleme i umjetnika, i racionalista i mistika. Nažalost, islamska scena je danas jako polarizirana, dotle da je mnogima draži tuđi neuspjeh nego vlastiti uspjeh. Mnogi uzajamno natjecanje doživljavaju kao kik-boks, umjesto kao atletsko natjecanje, što je kur'anska metafora. Ovih dana sam ponovo čitao izvještaje sa konferencije o muslimanima Evrope, održane početkom jula 2006. godine u Istanbulu, u organizaciji jednog turskog istraživačkog centra, uz finansiranje od strane britanskog Ministarstva vanjskih poslova. Na završnoj ceremoniji sjedili su jedan do drugoga šejh El-Karadavi, Bin Bejja, Tim Winter, Hamza Jusuf, reisu-l-ulema Cerić, Tarik Ramdana, Amr Halid i drugi. Samo petnaest godina kasnije, ta slika izgleda nadrealno. To je sada neponovljivo, između ostalog i zato što su neki dan, neki od aktera te konferencije druge njene aktere „fetvom“ proglasili teroristima, da Allah sačuva. Zato je važno da znamo kakve sve uleme imamo i koga u čemu slijedimo. Nažalost, ne možemo se u mnoge od njih pouzdati. Svoju moralnu odgovornost na njih ne možemo prenijeti. Eto dovoljnog razloga da sami postanete ulema.