Piše: Asim Zukić
Svakog dana, domovino moja, hodim tobom i ne shvatam na kakvom tlu koračam. Gledam užurbane prolaznike koji ne shvataju svetost zemlje u kojoj obitavaju i žive. Tek onako ponekad, sjetimo se tih činjenica na trenutak, i oni i ja, ali onda kad pogledamo lijepu Ferhadiju ukrašenu zastavicama i maksimalno dekoriranu sjetom na Bosnu i Hercegovinu. Sjetimo se toga kad po čitav dan i dane televizijski kanali vrte program o tvojoj nezavisnosti, za koju smo se budili više od 500 godina. Sjetim se toga dok gledam kolone auta koje trube kroz Sarajevo i ponosno ističu zastavu Bosne i Hercegovine, te jedine nam i jedinstvene domovine.
Tako je ovog dana. Danas je naša kultura sjećanja u maksimumu. Ipak je 1. mart, dan kada je odlučeno drugačije i kad je odlučeno da se poštuje identitet bošnjaka, njegov prkos i gordost te njegova postojanost. Ovo je dan kada smo odlučili da dobijemo ono što želimo i ono što nam pripada. Bolje rečeno, da definitivno vratimo status koji smo nekada davno u prošlosti imali.
Jednom nam jedan profesor reče: “Momci moji, država je skupa!”. I svakog 1. marta mi ta rečenica odzvanja u glavi. Doista je ona skupa i doista smo visoku cijenu tražila. Zašto? Zato što smo povukli pravo koje nam pripada i koje nam odgovara, a koje pojedinima nikako nije odgovaralo. Jedna mala država u središtu Balkana – sve nam je. Za to smo dali sve i bili spremni sve izgubiti. I uvijek je bilo tako i uvijek će i biti. Jer, domovina je samo jedna i ona nije isto što i država. Domovina je mjesto gdje pripadaš i gdje će te srce uvijek vući. U države možeš odlaziti, raditi u njima, djelovati, ali duboko u sebi uvijek znaš da imaš mjesto koje te uvijek vuče k sebi i kojem se uvijek možeš vratiti. E, to je domovina. Ono čemu se uvijek vraćaš.
Ovog dana, odjednom, odlučujemo da budemo ponosni na Bosnu i Hercegovinu. Da budemo uzdignute glave i da ne damo nikome na nju. Ali, duboko u sebi znamo da je to samo danas i ovih dana, a trebalo bi da bude svakoga dana. Ponos i odanost domovini se očituje u predstavljanju nje u najljepšem svjetlu, kroz obrazovanje, kroz učestvovanje u projektima koji nas jačaju u društvu, kroz ponos i ljepotu ponašanja, kroz gostoprimstvo i sl. Sve su to sitnice koje nas čine prkosnim i ponosnim Bošnjacima i one nas ističu u svijetu.
Naši očevi, djedovi, amidže, dajidže – svi su oni već potvrdili svoj ponos i odanost domovini. Svi su oni bili na bedemima naše Bosne i Hercegovine i za nju davali živote, dijelove tijela i srca. I zar mi ne trebamo da opravdamo to? Moramo. Hoćemo. Dužnost nam je. Odgovornost nam je. Referendumom je Bosna i Hercegovina dobila nezavisnost, a i mi. Nedajmo da nam tu individualnu, domovinsku i državnu nezavisnost dira bilo ko. Jer, za svaku od te nezavisnosti smo odgovorni, a odgovornost je nešto što se mora opravdati.
Domovino moja, sretan ti Dan nezavisnosti!