Autor poema: Anis Sulejmanović, član redakcije
Autor teksta: Adnan Mulić, član redakcije
Fotografija: Ferdy Aprilyandi@Unsplash
Sjedio si u krajičku svoje skromne sobe. U njoj takvoj, kakav si i sam bio, skroman. Gorjela je vatra u peći pored, i pucketala od žara.
UKRCAVANJE
Dželaluddin Muhammed Rumi ugledao je ovaj svijet u gradu Belhu, 6. Rebi'u-l-evvela 604. Godine po hidžri. Sin je Behauddina Veleda, još jednog tesavvufskog velikana, koji je u njega i usadio prve cvjetove duhovnog znanja. Približavanje mongolske vojske ga je, kao dječaka od 13 godina, prinudilo da sa svojim ocem krene u muhadžirluk iz svog Belha. Taj put muhadžira je bio sebebom da mladi Dželaluddin uplovi u more mistike, čiji je kasnije i prvak postao. Putovali su kroz Horosan, preko tadašnjeg centra ummeta Bagdada, da bi naposljetku stigli u današnju Anadoliju koja je zbog višestoljetne bizantijske tradicije još uvijek nosila svoje staro ime Rum – te je to i ključ njegovog toponimskog dodatka Rumi. Susreti sa Gazalijem i Omerom Hajjamom u Horosanu, te Feriduddinom Atarom I Šihabuddinom Suhreverdijem u Bagdadu su bili ključni elementi koji su u njega utkali karakteristični tesavvufski izričaj koji je kazivao kroz ram melanholičnosti, čežnje i uzvišene božanske ljubavi.
Ali, nije mogla nadmašiti vatru u tebi, što pucketa grdito, kao da zemlju cijepa. Pisao si te stihove, znao si da se bliži kraj, kada si pjevušio „Kad preselim, kad moj tabut“. A ti stihovi, padoše na papir, to je bio pepeo žara srca tvoga.
IZLAZAK NA PUČINU
Noć mladoženje odnosno šeb-i-arus jeste Rumijeva godišnjica preseljenja u Kubbe Božanske ljubavi za kojom je svojim cjeloživotnim trajanjem čeznuo. Ta čežnja za susretom sa Vječnim ga je potakla da osjećaj svoga srca pretoči u tintu kojom su napisani najljepši tomovi religijske poezije poznati čovječanstvu. Kulminaciju svog duhovnog puta dostiže susretom sa još jednim tesavvufskim velikanom, Šems-i-Tabrizijem. U halu druženja sa hazreti Šemsom, Dželaluddin uglačava svoje srce u tesavvufskom kontekstu te doživljava posebnu vrstu božanske blizine koja biva centralom inspiracije do kraja njegovog života. U takvom zanosu izrekao je stihove koji su zapisani u djelu Fihi ma fihi a koji su svojevrsni uvod u jedno od najvećih djela sufijske literature napisano u 6 džiltova (svezaka) sa više od 25 000 stihova koje se i skoro hiljadu godina kasnije devami po cijelom svijetu – Mesneviju. U derviškim krugovima, Mesnevija se smatra svojevrsnim tefsirom Kur'ana časnog, u kojoj derviš pronalazi odgovore na dileme sa kojima se susreće na svom duhovnom usponu.
Nisi zalijevao taj žar suzama, niti si žalio zbog odlaska, a ni nama nisi dao da tugujemo. Znao si ti, da žar se ugasiti ne može, da svjetlo njegovo se ne gasi. Pak, ono samo još više bukti i sija, kada se približi, Svjetlu nad svim svjetlima.
LJEPOTE MORA MISTIKE
Zašto mladoženjina noć? Mladoženjina noć jeste momenat susreta sa svojom željno iščekivanom ljubavlju. Za Rumija to je susret tragača sa Traženim, ašika sa Mašukom, momenat susreta sa Vječnim i Onim koji je pun ljubavi. Svoju smrt je vidio tim momentom, te se za nju posebno spremao. Tragaoci Mevlaninog puta će naići na samrtni momenat njegovog života: vjerna supruga ponukana svojom ljubavlju i vezanošću za Dželaluddina, od njega traži da od Svevišnjeg zaište prouduženje svog dunjalučkog života. On joj odgovara: „Jesam li kradljivac? Jesam li otuđio nečije pravo? Je li me zato hoćeš zatvoriti ovdje i udaljiti od susreta sa Voljenim?“
Iz ovakvog odgovora možemo proniknuti u njegovu misao o smrti – za njega je to momenat slobode, u kojem se on oslobađa od tjelesnog odijela koje je njegova tamnica, momenat u kojem se duhovna ptica oslobađa kafeza profanosti i ulazi u svijet beskonačnosti Božije sveprisutnosti. Također, tragaoci Mevlaninog puta će naići i na njegovo učenje o dvostrukom rađanju čovjeka. Prvom rođenju, to jeste onom fizičkom rođenju kada čovjek dolazi na ovaj svijet ‘oslobađajući’ se majčinog tijela i oblačeći ljušturu ljudskog tjelesa, te drugom, onom metafizičkom rođenju, u kojemu se čovjek ‘oslobađa’ vlastitog tijela, u kontekstu oslobađanja od strasti, prohtjeva odnosno svog onog niskog žbunja koje karakteriše ljudski krajolik, te se duhovno uzdiže na stepen pročišćene duše (nefs-i-safiyya). Tragom njegovih učenja, Rumijev sin Sultan Veled je utemeljio mevlevijski derviški red – tarikat, čija je glavna karakteristika spiralni ples semā. Objašnjenje ovog sufijskog fenomena leži u prirodnoj cikličnosti univerzuma kako na mikro, tako i na makro planu; Zemlja se okreće oko Sunca, Sunce se kreće oko centra galaksije, galaksije se kreću oko zajedničkog masenog centra – tako i derviš; okreće se (čini tavaf) oko svog fu'ada koje je, kao čisto mu'minsko srce, božanska kuća.
A tvoj pepeo na papiru, svjedodžba je o želji za susretom, između ašika i Mašuka. Taj pepeo i dan danas, kao i ti, ostavio je trag.
PRISTANAK U SIGURNU LUKU
Mevlanine ideje koje pozivaju na askezu od životinjske komponente čovjeka su put koji je on utrao na tragu spoznaje Boga koji podstiče svoje vjernike da ga spoznaju (Deus revelatus). Poruke koje je širio u svojim bejtovima svakako da daju poseban pečat prvenstveno u oblasti islamske ezoterije (tesavvufa), a također i u oblasti religijske poezije kao i poezije općenito. Karakteristični opijat ljubavi koji karakteriše njegove stihove je danas prepoznatljiv segment tarikatske kulture u čitavom svijetu – brojna djela su urađena kao analiza tog fenomena. Na Istoku je poznat kao duhovni prvak i vrhunski učitelj na putu duhovnosti, dok je na Zapadu poznat kao glasnogovornik ljubavi, mudar čovjek i pobožni poeta – što se posebno može osjetiti čitanjem djela poznate orijentalistkinje Annemarie Schimmel na koju je njegova ličnost ostavila veliki trag.
Njega crna zemlja ne gasi, samo ga rasplamsa, kako god se činilo, da tako nije, ti si znao i rekao nam: „Zar na nebu Sunce, Mjesec, kada zađe, manje gori?“
