Piše: Adnan Mulić, član redakcije
وَلَا تُصَعِّرْ خَدَّكَ لِلنَّاسِ وَلَا تَمْشِ فِي الْأَرْضِ مَرَحًا ۖ إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ كُلَّ مُخْتَالٍ فَخُورٍ
‘’I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi Zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog’’ (Luqman, 18)
Čovjek dolazi na ovaj svijet sa urođenom potrebom da uči i oblikuje svoju tabula rasu odnosno svoj karakterni individuum. Muslimani ukazuju svojim naraštajima da u tom urođenom instiktu trebaju slijediti pečata poslanstva Muhammeda a.s. kao vrhunca duhovne karakterizacije čovjeka. U svom, božanski nadahnutom asortimanu moralnih odličja, Poslanik a.s. je nosio jednu u današnjem vaktu konzumerizma, esencijalnu odlikovanost zuhdom.
Šta je to zuhd? Da bismo objasnili ovu osobinu, moramo pobjeći od stereotipične i površne definicije zuhda kao puke dunjalučke askeze. Zuhd znači udaljiti od svoga srca svako vezivanje i svaku ljubav koja u sebi ne nosi božansku esenciju, zanemariti svako djelovanje i obitavanje koje čovjeka ne sjeća na Svevišnjeg Gospodara. Stepen zahida čovjek može postići kroz sljedeća tri koraka:
Prvi korak
Prvi korak na putu zahida jeste ugasiti u sebi ljubav za dunjalukom. U ovom kontekstu pouku možemo uzeti iz riječi Abdullaha b. Mes'uda koji kaže: „Allahov Poslanik s.a.v.s je spavao na hasuri a kada je ustao, vidjeli su se tragovi hasure na njegovom tijelu. Rekli smo: „Allahov Poslaniče, da ti napravimo prostirku?“ Rekao je „Što se tiče mene i dunjaluka, ja sam na njemu kao jahač koji se zadrži u hladu ispod stabla, a zatim ode i ostavi ga.“ (Tirmizi)
Ove poslaničke riječi ukazaju na to da musliman dunjaluk treba gledati kao nužnu poputbinu na putu vječnosti, i od te poputbine on uzima taman onoliko da utoli svoju glad, ne previše jer će mu to biti teret na putu koji će ga činiti pospanim i tromim, ali ne ni premalo jer će ga to uskratiti za neophodnu snagu koju koristi na svom putovanju.
To znači očistiti se od karunske beskrupulozne gramzivosti koja se u našem narodu najbolje definira jednostavnom sintagmom „oči gladne“; biti umjeren u imetku, jelu, piću i ostalim aktivnostima koje karakteriziraju dunjalučki život. Takvom umjerenošću, insan dovodi svoje srce u stanje u kojem mu je mrsko svako djelovanje koje kvari njegovu direktnu korelaciju sa Njegovom blizinom.
Drugi korak
Drugi korak na putu zahida jeste ugasiti u sebi želju za vezivanjem koja ne veže za Allaha dž.š. Ovo se prvenstveno odnosi na izuzimanje samoga sebe iz društva koje svojom atmosferom remeti čovjekovu misao o Stvoritelju.
U jednoj predaji kaže se da su havarijuni (Isaovi a.s. ashabi) pitali hazreti Isaa: „S kim da se družimo?“ pa im je on odgovorio: „Družite se s onim čija vas pojava navede da se sjetite Boga, čije riječi uvećavaju vaše znanje i čije djelo pomaže vašem Ahiretu.“
Obzirom da je stvaranjem čovjeka, Svevišnji Gospodar u njega utisnuo neophodnost društvenosti, ljudska instiktivnost čovjeka potiče na socijalnost i učešće u međuljudskoj interakciji. No na čovjeku je da taj instikt usmjeri u pravom smjeru, u smjeru društva koje je u navedenim riječima opisao Isa a.s., a ne u smjeru društva obilježenog malicioznošću koje čovjeka vremenom zarazi nekvalitetnim karakteristikama.
Takvo društvo insan može prepoznati po svom duhovnom nemiru nakon sastanaka sa takvim društvom, po iscrpljenosti koja se ponekad reflektira i na fizički aspekt čovjeka, a naposljetku i lošim navikama koje čovjeka udaljavaju od slike moralnosti koju je uokvirio Živi Kur'an a.s.
Treći korak
Treći korak na putu zahida jeste čišćenje svoga srca kao kuće Božije od svega što u srcu gradi kipove nifaka (licemjerstva) i rijaluka (samopokazivanja, pretvaranja).
Ove riječi znače posvetiti pažnju osami u kojoj čovjek glača svoje srce zikrullahom i salavatima te tako u svojim prsima štiti i učvršćuje Božiju jednoću, te se čuvati od prikazivanja sebe u javnosti boljim nego što čovjek u stvarnosti jeste jer to u konačnici dovodi do samoljublja i hazardnog dizanja svog ja u odnosu na Božije Ja. Srce koje se očisti od ovakvih manjkavosti biva odlikovano konstantnom sviješću i spoznajom o Allahu Svevišnjem.
O tome koliko smo svjesni o Allahu dž.š. najbolje možemo ustanoviti našim odnosom prema namazu. Prvenstveno da li smo na vrijeme stali na namaz sa sviješću da stojimo pred Stvoriteljem, potom da li smo u namaz stupili odjenuti bar onako kako nas ne bi bilo stid da stanemo pred velikodostojnike našeg vremena, da li su naše misli obuzete iskrenim razmišljanjem o Allahu ili su okrenute ka kojekakvim manje bitnim stvarima, da li je naše stajanje pred Gospodarom skrušeno i ponizno ili odudara od kodeksa skrušenosti, itd.
Analizirajmo naš odnos prema namazu i rezultat će predstaviti stepen naše svjesnosti o Gospodaru svih svjetova.
Gospodaru naš! Učini nas od istinskih zahida koji će sebe i svoje porodice poticati na skromnost, a udalji od nas licemjerstvo i samoljublje.
Gospodaru naš! Učini nas od onih čija će imena biti upisana u Illijjun, a sačuvaj nas od onih čija će imena biti u Sidždžinu.
Gospodaru naš! Oprosti grijehe nama, našim precima i potomcima, sačuvaj nas od kaburskog azaba i vatre džehennemske, i dopusti nam Poslanikov a.s. šefa'at tako Ti milosti Tvoje, a Ti si od milostivih Najmilostiviji.
Amin!