Piše: Adnan Mulić, član redakcije
U izučavanju socio-kulturološkog fenomena starih naroda, nezaobilazna tačka jeste duhovnost. Ona nerijetko u cjelini formuliše biće jednog etnosa. Kroz stoljeća, na prostoru naše domovine smjenjivala su se različita teološka uvjerenja, koja su se u manjoj ili većoj mjeri razlikovala od ostatka civilizacije.
U tom kontekstu, starovjekovni politeizam bosanskih Ilira (plemena Japoda, Desidijata, Mezeja itd.) i Slavena, iako sličan, u doglednoj mjeri je nosio različitost u odnosu na rimski, grčki i anglosaksonski politeizam; srednjovjekovna Crkva bosanska je u mnogome imala diferentno tumačenje kršćanstva u odnosu na kršćanski Istok i Zapad; a također i pet-stoljetno tumačenje Islama na našim prostorima, u sebi nosi prepoznatljive karakteristike koje krase široku inkluzivnu lepezu islamske misli.
Starovjekovni ilirski politeizam u Bosni
Od antičkih vremena Bosna je bila strateški važna lokacija glede svoje pozicije na geopolitičkoj karti starog svijeta kao most sredozemnog i panonskog bazena, te i zbog svog obilja prirodnim bogatstvima. Taj strateški značaj je na ovo tlo privukao tadašnje velesile poput Fenikije, Grčke, Rima itd. U takvoj atmosferi miješanja raznih kultura sa domicijelnim stanovništvom, religijska uvjerenja žitelja ovog prostora poprimaju unikatan diverzitet.
Konstantno prisustvo velikih sila je ovdašnjim ilirskim plemenima, dopustilo da uživaju moć i uticaj, koja su postignutu tu moć pretakali u svoja minijaturna kraljevstva na različitim dijelovima Bosne i Hercegovine.
Tako su prema rimskim zapisima sjeveroistokom Bosne vladali Japodi, koji su u antičkim zapisima opisani kao hrabro i ratoborno pleme. Njihov duhovni centar bio je u okolini današnjeg Bihaća, gdje je iskopano dvadesetak zavjetnih ploča, kao i kosti životinja koje je ovo pleme žrtvovalo svojim božanstvima.
Srednjim dijelom Bosne vladali su Desidijati. Tridesetih godina prošlog vijeka, otkrivena je ploča na kojoj je zapisano njihovo središte Haedum (okolina današnje Breze) kao i ime njihovog poglavice a ujedno i religijskog vođe Valensa.
Dr. Enver Imamović u svojim djelima navodi da je Bosna u antičko vrijeme bila paganska zemlja u kojoj je bilo prisutno 40 raznih vjera, a njeno stanovništvo je obožavalo čak 52 božanstva. Dokazano je da se politeizam na prostorima naše domovine temeljio na grčkim i rimskim vjerovanjima, te je tako u ilirskoj, kao i slavenskoj teologiji glavno božanstvo vezano za nebo, dok je uz njega bio vezan veći broj manjih božanstava.
Ovakva ilirska, kao i slavenska religijska uvjerenja ostavljaju dubok trag, te se njihov uticaj može primijetiti i na pojedinostima u učenju Crkve bosanske.
Srednjovjekovni period i Crkva bosanska
Seobom naroda, ilirska plemena bivaju skoro istrijebljena. Slaveni koji su prodrli sa Istoka, ne uspijevaju nametnuti svoje kulturološke crte u potpunosti, što uz dodatni vanjski uticaj kreira jedinstvenu ličnu kartu naroda ove zemlje po kojoj je ona i dan danas poznata. U konačnici, proizvod toga jeste i poznata bosanska hereza, kako ju je Vatikan zvao, odnosno patarenstvo, čija učenja bivaju sabrana pod krovnu teološku instituciju srednjovjekovne Bosne – Crkvu bosansku.
U tumačenjima Vatikana, institucija Crkve bosanske nastoji se prikazati kao krivo i pogrešno tumačenje kršćanstva. O njenoj moći dovoljno govori podatak da se na ovim prostorima uspjela održati sve do početka XVII stoljeća, kada umiru posljedni bosanski krstjani.
Više je razloga kojima možemo objasniti toliku moć ove institucije. Prvi razlog jeste njena državotvornost; uzajamno sa jačanjem države jačala je i njena unikatna religija, koja ubrzo biva i zvaničnom religijom države. Drugi razlog jesu njeni poprilično liberalni standardi za srednjovjekovne okvire (inovjerci nisu bili protjerivani), te je naglasak bio na ličnoj relaciji sa Bogom za razliku od tadašnje katoličke crkve koja je većinom isključivala bilo kakav odnos s Bogom mimo svećenstva. Treći razlog jeste svakako njena geografska i politička izoliranost od ostatka svijeta u tom periodu. Nužno je navesti da ovo ne znači da Crkva bosanska nije imala hijerarhijsko ustrojstvo, naprotiv – imala je, s tim što je njeno svećenstvo živjelo asketskim životom.
Na vrhu hijerarhijske piramide bio je did, koji je oblikovao vjerski život i vodio glavnu riječ u teološkom narječju bosanskog krstjanstva. Ispod njega bili su gosti koji su predstavljali više svećenstvo, dok su na najnižem nivou bili starci koji su predstavljali obično svećenstvo. Ovaj svećenički stalež je svoju teološku naobrazbu sticao na bosanskim univerzitetima koji svojim postojanjem dokazuju da su na ovim prostorima bila upaljena svjetla znanja u periodu u kojem je cijelom Evropom vladao mrak.
Jedan takav univerzitet je spomenut u sudskim spisima inkvizicije iz jula 1388. godine, gdje se govori o izvijesnom Jakobu koji je izveden pred inkviziciju. U njegovom svjedočenju se navodi da je desetak godina prije toga poslan u mjesto koje se zove Bosna i u kojem vlada vladar ban. Na tom univerzitetu su, kako prof. Imamović navodi, predavanja držana i na latinskom jeziku, obzirom da je inostrani auditorij itekako imao šta naučiti od bosanskih učitelja.
U takvim ustanovama izučavani su teološki temelji krstjanstva, koji su bili naslonjeni na četiri (poznata) jevanđelja Crkve bosanske, i to: Hvalov zbornik, Batalovo, te jevanđelja bosanskih kraljica Jelene i Katarine. Ova jevanđelja izučavana na univerzitetima, predstavljaju centralni stub oko kojeg se svila teološka ideja bosanske vjere.
Osnovne karakteristike bosanskog crkvenog nauka jesu: u učenju bosanskih krstjana osjetan je uticaj perzijskog dualizma; Crkva bosanska je zastupala proasketski način života; preovladavajući stav je da Isusovo raspeće i uskrsnuće predstavlja metafizičku pouku a nikako fizički primijećen događaj; samo veći religijski centri su imali bogomolju dok su se vjernici u manjim naseljima molili uglavnom ispod lipe (odatle seže neformalni običaj sadnje drveta lipe ispred naših džamija).
Dolaskom Osmanlija, vjernici Crkve bosanske masovno prihvataju Islam, te posljednji bosanski did Rastko III umire krajem XVII stoljeća.
Nastavit će se…
