Piše: Šejla Nezirević, glavni urednik
Dolaziš opet a ja se povijam, onako prazno, hinjski i isprano. Dolaziš kao po osjećaju, taktu i pomisli da si baš tad trebao doći.
Ovo je kao još jedna noć i sve je u redu i ja sam u redu, al’ kao…
Kažu mi ljudi da sam izgubio crte sretnog insana. Zbog manjka ljudskosti u njima rađala se tuga. Znaš, optuživali su me, blatili, mislili treće kazivali peto, a grlili su mi pleća samouvjerenim stiskom što je vikao “prijatelji smo “.
Šta uopšte znači: bio si nekad veseo, šta ti se desilo?
Gdje su oni da postave pitanje jednom u hefti, jednom u mjesecu onako samo: e ljudino, dobro li si?
Možda bi im i kazao da se slamam na 206 komada, koliko nam je Stvoritelj podario kostiju. Da svaki prevoj puca, al možda…
Ovako primjete da nema osmijeha, kao to im nešto znači…
Dolaziš ti meni opet, a ja pravo da ti kažem ni za sebe dobar nisam. Usukujem i uvrćem palčevima vrteći po platnu odjeće, jer nemam šta da iznesem.
Da kažem evo: uradio sam to, dao sam to, postigao sam to. Nemam. Sve su mi uzeli ili sam ja ipak sve dao? Znaš, tanka ti je nekako granica gdje čovjek od dobre namjere da ono što treba njemu pa poslije to više nigdje ne može naći. Lažem. Ne traži čovjek na pravim mjestima.
Dolaziš i nosiš taj topli dah, umirujući, ništa ne pitajući i sve govoreći. Ne osuđuješ, puštaš.
Puštaš da se lomim u trenucima kad se bijela od crne niti razaznaje, bolje rečeno kad se duša od tijela otapa, kida.
Evo i ovaj prvi sehur ja nemam šta da ti dam, a došao si.
I ideš tako od srca do srca i tražiš, iščeš, svoj hak…
Tebe je Uzvišeni poslao da razgališ poluotrcane olupine i krhotine ljudskih tijela. A ja, kao da mi pomoći nema. I tad ciljaš ti u dušu, znaš, s onim da se nije tražilo na sedždi što se davalo olahko.
Pa me privoliš da to učinim sad, jer su sindžiri povezani.
Učinih, drhtavo i osjećajući sram, pa me podižeš kao da ponovo uvezuješ onih 206 spojeva.
Došao si, Mjeseče Njegove Milosti.
Došao si moj Ramazanu. Da nisi došao sad, ne bi ova pleća još izdurala. Previše se svega strovarilo a ja bez Njegove pomoći ne znam.
I kad ustanem sa prvog sehura, prve postačke zore rećiću ti obveseljen iz kahara, dobro mi došao Ramazanu.
Moj dostu, dermanu ljudskih rana. Družićemo se, ulijevaćeš nadu i na kraju niza od 30te noći staću opet. Molim Uzvišenog da me tad nadahne snagom da stanem stamenitije, uspravnije, visprenije. Da povratim kuvet izgubljen, da vratim onaj osmijeh, ali ne radi dušmana. Radi Gospodara. Jedini uslov za uspjeh je da sve što uradim radim tome, pa povedi me.
Povedi me kroz perivoje čistilišta okaljanih i nemoćnih. Povedi me, da na onom svijetu stanem i kažem: ovaj me Ramazan vratio Tebi, o Milostivi! Ovaj me Ramazan učinio sretnim da ugledam Božjeg Miljenika, našeg Muhammeda a.s.
Povedi me, Ramazanu moj, predajem ti se…
