Piše: Nedžma Maksumić
Djelo Sørena Kierkegaarda “Strah i drhtanje” primjer je eklatantnog prikaza priče poslanika Ibrahima, a.s., ili Abrahama, koji će prenuti svakog čitaoca posvećenog književnosti filozofijske tematike. Svakako da se čitanje ovog djela preporučuje i onima koji nisu pasionirani ljubitelji filozofije, ali bolje razumijevanje će postići oni koji to jesu, jer opus pomenutog pisca sadrži upravo elemente egzistencijalizma i drugih značajnih tema filozofije. Njegova djela su prožeta temama religije, uglavnom kršćanstva, zatim psihologije, a ona se opet tiče čovjeka i etike koja je bila česta tema mnogih filozofa njegovog perioda. Søren kao prominentni teolog kroz ovo djelo pokušava svojevrsno prikazati svoje shvaćanje Abrahamovog djelovanja nakon Božije zapovijedi i kroz poglavlja iskazati divljenje ovom kazivanju u Bibliji.
Djelo počinje kazivanjem o žrtvi i Abrahamovim postupanjem poslije saznanja Božije naredbe. Kroz naredna poglavlja navodi se više različitih ishoda ovog kazivanja sa stanovišta etike i različitih parabola, kraćih religioznih priča koje su u određenoj mjeri slične Abrahamovoj, ali ne toliko posebne kao njegova. Naime, on nastoji pokazati kako se priča o žrtvi nije mogla odvijati na drukčiji način. Zapravo, da se odvila drukčije, ne bi Abrahama učinila dostojnim imena “Otac vjere.” Prvi ishod događaja, onaj iz biblijskog kazivanja, oduševljava pisca i on kroz knjigu nastavlja govoriti o Abrahamovoj vjeri u Boga i bespogovornom izvršavanju njegovih zapovijedi bez propitivanja. Vjera je prema njemu paradoks i stoga se ne može objasniti jezikom već samo osjetiti i doživjeti, kako navodi u sljedećim riječima: “Zato vjera nije nikakvo estetsko ganuće, nego nešto daleko više; baš zato što joj prethodi odreknuće, ona nije neposredni nagon srca, nego paradoks postojanja.”
Knjiga zahtjeva pažljivo čitanje. Možda na momente umara, ali nedvojbeno pruža zadovoljstvo čitaocu kao svaka knjiga bogatog sadržaja, koja ima za cilj buđenje pitanja i koja izaziva drhtanje između redova. Značenje naslova potpuno se razumijeva tek pri završetku knjige. Kraj ovog osvrta svakako treba posvetiti još jednoj misli Sørena, koji je svakako izrazio svoj strah u više navrata pri pomisli na Abrahama.
“Ali to da čovjek može izgubiti razum, a time i čitavu konačnost, jer je razum njezin mjenični posrednik, i onda snagom apsurda ponovno dobiti upravo tu istu konačnost, nad tim je moja duša užasnuta; ali ja ne kažem zato da je to nešto neznatno, jer je, naprotiv, baš ovo jedino pravo čudo.”
