Piše: Zerisa Pleh
Rođen je 15. januara 1932. godine u Bitunji kod Stoca. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje sticao je najprije u rodnom Stocu, zatim Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, dok Odsjek za južnoslavensku književnost Filozofskog fakulteta završava u Sarajevu. Štošta je onog važnog što se u cjelovitost njegovog bogatog opusa može smjestiti. Gotovo da nije žanra u kojem se nije okušao. Neminovno ćemo naći da je izuzetno vrijedno sve što je iza sebe ostavio, bez obzira za kojim aspektom njegova djela posegnemo.
Osvrnemo li se na osebujnost njegovog stvaranja, jasno je da Alija Isaković nije samo romanopisac niti samo esejist, putopisac, pripovjedač ili dramatičar; on je istovremeno ostvaren kroz sve te uloge, kao dijelove jednog, raskošnog mozaika. U književnost je ušao romanom Sunce o desno rame, 1963. godine, kojeg slijede zbirke pripovijetki Semafor i Taj čovjek, drame Hasanaginica i Krajnosti, putopis Jednom, roman Pobuna materije te knjiga priča za djecu naziva Lijeve priče i mnoga druga djela.
Ništa od Isakovića nije dolazilo slučajno ili tek onako, uzgred. Bio je on čovjek od dijaloga i živuće pisane riječi. Uvijek se na književnoj sceni javljao s nečim novim, zagonetnim i neistraženim. Njegovo djelo ipak, tek čeka svoje pravo vrjednovanje. Dobar je dio njegove umotvorine ostao nemarno rasut u prašini vremena. Zasad je sigurno da je kapitalna djela ostvario iz dva područja, kao antologičar i publicist.
U periodu najoštrije borbe za bosanski jezik, koju predvode Mehmedalija Mak Dizdar i Alija Isaković, javljaju se kapitalna djela bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Upravo tada javlja se i Biserje, kao jedan od najvećih doprinosa reafirmaciji bošnjačkih pisaca, bosanskog jezika, ali i dugo potiskivane, bogate tradicije bošnajčke pisane riječi. Isaković sabire skrivena blaga bošnjačke književnosti, potvrđujući njezin kontinuitet i vrlo direktno ističući neminovnost prihvatanja i afirmacije bosanskog jezika. Među značajnim zalaganjima, treba pomenuti i njegovu ulogu u održavanju Prvog bosnjačkog sabora 1993. godine, kada je nacionalno ime Musliman zamijenjeno imenom Bošnjak. Upravo se Alija Isaković obratio na otvaranju Sabora, a njegov govor ostao je upamćen, a zbog svoje univerzalnosti i danas je aktuelan.
Neosporno je važna uloga Isakovića kao leksikografa, nezaobilaznog temelja u oblikovanju bosanskog jezika. Iako nije bio profesionalni lingvist, ostvario je fundamentalna djela na polju leksikografije, svojim Rječnikom karakteristične leksike u bosanskome jeziku i Rječnikom bosanskog jezika, čineći prekretnicu u modernoj jezičkoj kulturi Bošnjaka. Upravo njegov rječnik služio je kao osnova za nastanak kasnijih, krucijalnih rječnika bosanskog jezika.
Alija Isaković umro je 14. marta 1997. godine u Sarajevu, ostavivši za sobom djela što su ga u mnogome nadživjela. Suvišno je i pomisliti da bi se mogle iznaći prave riječi, kojim bi se bar u dijelovima mogao obrubiti profil ovog bosanskohercegovačkog intelektualca. Njegov je bogat opus dovoljan svjedok našoj nemoći da preslikamo njegovo djelo, a ovo je samo dio, na tragu onog što slovimo njegovom ostavštinom.
